Zlatna jesen i njeni zaljubljenici… more i čari jednog grada

Jesen je moje godišnje doba. Oktobar je apsolutni car ili kitnjasta carica sa kosom zlatnom kao žito kad sazri. Topli sunčevi zraci griju unutrašnje strane jagodica ispod oba oka i tjeraju te udišeš slatki miris dunja sa ormara kao da drugog vazduha oko tebe nema.

http://mamizam.blogspot.rs/2015/10/zlatna-jesen-i-njeni-zaljubljenici-more.html?spref=fb

S jeseni imam poriv da ćutim i gazim staze posute otpalim lišćem. Mogla sam tako hodati satima bez uglavljenog pojma o vremenu. Ne bih razmišljala ni o čemu. Ispraznila bih um i pustila ga da lebdi iznad poljane sa visokom travom koja se njihala onako kako vjetar to naredi.

Nedostaju mi moje šetnje i mirisi. Šuškanje suvih listova zamijenila sam pijeskom koji tone pod stopalima i šumom talasa. Nekada mi je more bilo more samo ljeti. Zabava. Rashlađivanje od visokih temperatura na kom bi se i mozak mogao skuvati. Sve dok nije postalo sastavni dio mojih dana. Ljeti i zimi. S proljeća i jeseni.

Foto: Ivan Čučuk

Foto: Ivan Čučuk

Moru i plaži se radujem u septembru kada više nema gužve, buke. Voda postane kristalno čista i miriše na so, a još uvijek je predivna za kupanje. Izvrnem se kao neka lijena mačka, protegnem i vagam na koju stranu da se okrenem. A more slušam i mirišem.

Onda dođe i oktobar… poseban je gdje god da krenem. Šetala sam jednog oktobra gotovo pustom pješčanom plažom. Nosila sam novi život u sebi, toliko željen da sam se plašila da ću od njene siline izgoriti. I u pepeo se cijela pretvoriti. Hodala sam tik uz more, mazila zaobljeni stomak i pričala joj. Kako šetamo pored mora i koliko se radujem otiscima njenih malih stopala pored mojih u pijesku koji sam tada gazila za obe. Kako imamo more samo za nas dvije. I topli pijesak koji se pod našim koracima ugiba, kao visoka trava po želji vjetra na onim poljanama koje mi nedostaju. Posebno jako u oktobru. Kad sunčevi zraci miluju dušu.

Budvu sam zavoljela baš jednog oktobra. Uvukla se u moje srce onako pusta, sa kamenim ulicama Starog

Foto: Ivan Čučuk

Foto: Ivan Čučuk

grada i tek ponekim prolaznikom. Kao zvuk gitare umjetnika koji je zasvirao odu talasima što se svom silinom odbijaše o kamene zidine vijekovima nepromijenjene. Iznenada, kao munja koja je u jednom času zaparala nebo i stvorila kompoziciju boja koja samo što od ljepote propjevala nije. Glasno kao zvuk potpetica na pustoj kaldrmi. Tiho i milozvučno kao šum talasa koji razbija tišinu. Saznah da i pogled na pučinu i tačku gdje more ljubi nebo jednako prazni um kao i poljana sa travkama koja se povinuje volji vjetra.

Od tada se radujem svakom oktobru. Kad se mir i ljepota uvuku u svaki kamen. Gazim pijeskom i slušam šum talasa sa po jednom djetinjom rukom u svojoj. I idemo stazama u kojima sam nekada ostavljala otiske sama.

Znala sam da će i oni voljeti oktobar. Dok se jurimo po plaži i igramo se vila čudesnih moći. Kad vičemo a niko nas ne čuje. A duša poraste izvan tijela i izmami najširi osmjeh na lice.

Zna ovaj grad da ti pripremi najčarobnije trenutke. Učini sve da pomisliš da je samo tvoj.

 Napisala Tatjana Kuljača, autor bloga Mamizam

Podeli:

Komentari

Ostavite komentar (Vaša mail adresa neće biti objavljena)

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Molimo Vas za pitanja pedijatru umesto Komentara koristite našu kontakt formu PITAJTE PEDIJATRA