Detetu su potrebni predmeti koji su pravi i koji se direktno odnose na svakodnevne aktivnosti odraslih. Montesori je ove predmete zvala materijalima iz svakodnevnog života. Budući da se materijali iz svakodnevnog života razlikuju u zavisnosti od zemlje u kojoj dete odrasta, njene tradicije i istorijskog razdoblja, Montesori nije mogla da odredi odgovarajuće predmete i aktivnosti. Mogla je samo da uspostavi principe za roditelje i Montesori učitelje, koje mogu pratiti u odabiru ovih predmeta u specifičnoj situaciji. Slično tome, način na koji odrasla osoba predstavlja materijale detetu i pomaže mu da istraje u njihovom kori- šćenju, prati opšte smernice, ali se u detaljima razlikuje u odnosu na određenu kulturu. U ovom poglavlju razmatramo ove principe i smernice onako kako se primenjuju na decu koja danas žive u zapadnim kulturama. Naravno, lako ih je prevesti i u druge kulture i društva. Deca su ista svuda, pa tako su i njihove potrebe za samoformiranjem iste. Njihova razvojna šema i njihova misija da postanu „celovita ljudska bića prilagođena svom vremenu, mestu i kulturi“ ne menjaju se bez obzira na istorijski period ili posebne okolnosti.
Vežbe iz svakodnevnog života trebalo bi da uključe manuelne aktivnosti u kojima su odrasli redovno angažovani u svakodnevnom životu, a koje dete primećuje. Zbog toga roditelji od mnogih svojih aktivnosti biraju one koje „ionako moraju da obave u svakodnevnom životu“ i, čineći tako, smanjuju pritisak da za svoje dete urade još više nego što su do tada radili. Oni jednostavno uključuju svoje dete, u skladu sa njegovim interesovanjem, sposobnostima i vremenskim ograničenjima, u postavljanje i raspremanje stola, raspakivanje namirnica, pripremu hrane, pravljenje kolača, sipanje vode i soka, brisanje stola, pranje sudova, sortiranje i slaganje veša, odlaganje veša, brisanje prašine, čišćenje i pranje poda, pranje ogledala ili prozora, poliranje vaze ili cipela, sređivanje sobe, pražnjenje korpi za smeće, zalivanje biljaka unutra i napolju i aranžiranje cveća. Kada dete bude malo starije, ovo može uključiti i peglanje, šivenje, odstranjivanje korova u bašti i skupljanje lišća.
Razume se, uključujući dete u svoj rad, roditeljima će biti potrebno više vremena da obave određeni posao. Zašto bi Montesori, u drugim stvarima tako praktična žena velikih ličnih dostignuća, preporučila ovako naizgled nepraktičan pristup deci kada konačno napune petnaest meseci? Predložila je da od deteta načinimo svakodnevnog pratioca odraslog u ovim jednostavnim kućnim i porodičnim aktivnostima iz samo jednog razloga: samo zbog po- štovanja mogućnosti ljudskog života kakav možemo naći u malom detetu. Razlog da pratimo ideje i prakse Marije Montesori stoga nije da bismo bili bolji otac ili majka ili da bismo imali bolje dete, pa čak ni zato što kao roditelj mnogo volimo svoje dete. Razlog je to što poštujemo svoje dete i ono što ono predstavlja u kontinuumu ljudskog života. Sa zadacima preduzetim u ovom duhu i prateći pažnju Marije Montesori posvećenu detaljima u postavljanju i uvo- đenju svake nove aktivnosti, roditelji svuda u svetu otkrili su da su njihova deca sposobna da urade mnogo više nego što su ikada mislili.
Veoma interesantan period detetova razvoja,u kojemu smo više bojažljivi i spremni radi sopstvenog mira da ograničimo slobodu novoformiranoj ličnosti njegovom veličanstvu-detetu.
Nažalost objektivne okolnosti u masi slučajeva dovode do ignorisanja želje „pobednika“pa se isti pokušava čuvati na bazi posedovanja amajlije te kao suvenir ostavlja na „sigurnom“prostoru. Ta naša nesvesna ograničenja su već prvi znakovi vaspitanja, koji se kod deteta očituju kroz želju o imitiranju,i istovremeno se u malim glavicama cementira alarm koji ukazuje na zabranu,što u daljnjem životu ćini deo svesti „šta se sme a šta ne“. I umesto da se nastavi sa blagim zabranama i naravno pohvalama ,kada se za to stvore uslovi,mnogi roditelji „padaju“u emocijama i nastavljaju vaspitanje u duhu ,rano je za veta,čime ostavljaju ,slobodu mladom umu da sam odlučuje.