Kao roditelj, možda ćete otkriti i da vi osećate novu lakoću u obavljanju neophodnih dužnosti po kući da je tako provedeno vreme interesantnije i prijatnije nego ranije. Više niste sluga – sada ste učitelj. Naš cilj do kraja ovog poglavlja jeste da vam pomognemo da razumete i odgovorite na ideje Montesori za vežbe svakodnevnog života i njihove materijale na realističan način – način koji istinski pomaže vama da pomognete svom detetu u njegovom samoformiranju. U suprotnom, mogli biste smatrati ove ideje lepim, ali beskorisnim.
Sledeća anegdota jednog od naših predavača na kursu za roditelje i decu ilustruje dilemu koju doživljavaju mnogi roditelji kada počnu da uključuju svoju decu u svakodnevne poslove i poslužiće kao uvod u praktičnu primenu ideja Marije Montesori. Jedna od naših majki na ovom kursu pripremila je svoju kuhinju sa Montesori stolom i stolicom, posuđem svog deteta i escajgom, malim staklenim bokalom i čašama za sipanje vode i malim sunđerom za brisanje stola nakon njegovih obroka – kao što smo predložili na našim predavanjima i prilikom kućne posete.
Nakon što je prošlo nekoliko nedelja, pitala nas je: „Šta da radim ako on ne upotrebljava mali sunđer na stolu da bi obrisao ono što prospe? Da li da ne obraćam pažnju na to, inisistiram da to uradi, predložim da to uradi? Ne znam u kojoj meri treba da ga učim.“ Da bismo odgovorile na pitanje ove majke, naglasile smo da roditelj, postajući učitelj umesto sluge, i dalje ostaje roditelj. Najbolje je opisati je kao „majku-učiteljicu“, sa naglaskom na majku, pre nego „učiteljicu-majku“ sa dominantnom ulogom učiteljice u odnosu.
Postoje dva razloga zašto je ova razlika značajna. Prvo, intenzitet odnosa roditelj-dete može da navede i roditelja i dete na preterane reakcije u njihovim odgovorima na ono drugo, naročito kada su uključeni zahtevi vezani za ponašanje.
Drugo, kuća je luka i za roditelja i za dete i važno je da postoje umekšana očekivanja – ne odustajanje, već umekšavanje. Zbog ovih razloga ne možemo dati definitivan odgovor za određenu situaciju koja uključuje svakodnevnu aktivnost roditelja i deteta.
Ali kada su roditelji nesigurni kako da uzvrate svom detetu uključenom u svakodnevnu aktivnost, treba da se sete da je saradnja osnova svih zdravih ljudskih odnosa. Mi smo saradljiva vrsta; naša sposobnost da sarađujemo je osnova civilizacije. Problem za ljudska bića nastaje kada se ne razvijaju i ne koriste veštine saradnje. Ovo nigde nije očiglednije nego između roditelja i deteta.
Vežbe iz svakodnevnog života su preovlađujuća sredstva za razvijanje veština saradnje kako kod deteta, tako i kod roditelja; drugim rečima, pružaju najbolje prilike da postanete „majka-učiteljica“ ili „otac-učitelj“ petnaestomesečnom detetu.
Veoma interesantan period detetova razvoja,u kojemu smo više bojažljivi i spremni radi sopstvenog mira da ograničimo slobodu novoformiranoj ličnosti njegovom veličanstvu-detetu.
Nažalost objektivne okolnosti u masi slučajeva dovode do ignorisanja želje „pobednika“pa se isti pokušava čuvati na bazi posedovanja amajlije te kao suvenir ostavlja na „sigurnom“prostoru. Ta naša nesvesna ograničenja su već prvi znakovi vaspitanja, koji se kod deteta očituju kroz želju o imitiranju,i istovremeno se u malim glavicama cementira alarm koji ukazuje na zabranu,što u daljnjem životu ćini deo svesti „šta se sme a šta ne“. I umesto da se nastavi sa blagim zabranama i naravno pohvalama ,kada se za to stvore uslovi,mnogi roditelji „padaju“u emocijama i nastavljaju vaspitanje u duhu ,rano je za veta,čime ostavljaju ,slobodu mladom umu da sam odlučuje.