Posmatranjem odskora samostalne dece u njihovoj slobodi, Montesori je došla do iznenađujućeg zaključka, koji ni danas ne razumemo ispravno: „U ovom uzrastu igračke, naročito lagane igračke, ne zadovoljavaju dete. Ništa ne može da uradi sa njima.“ Ono što dete u ovom uzrastu želi jeste da radi stvari koje zahtevaju maksimum njegovih napora. U prethodnoj fazi, cilj deteta bio je da vežba svoje šake i da ovlada svojim telom. Sada, u ovom novom periodu samostalnog kretanja, njegov cilj je da „ovlada okruženjem“. U tom cilju, deca žele da „rade ono što mogu, čim mogu“. Više od pukog ovladavanja svojim telom kao ranije, sada moraju da ovladaju svetom. Nije ni čudo da su njihova energija i odlučnost tako neograničeni. Prvi korak deteta ka ostvarivanju ovog proširenog cilja je da postane svesno roditeljskih aktivnosti u svakodnevnom životu. Ranije je dete posmatralo šta njegovi roditelji rade; sada pokušava da oponaša šta rade.
U ovom trenutku, roditelji treba da razumeju da dete želi da nauči šta roditelji rade. S druge strane, dete mora da razume da ne može odmah da ih oponaša. Prvo mora da postoji period obuke i pripreme. Upravo osamostaljeno dete neće stoga biti slobodno da radi šta god želi, kad god želi. Da bi radilo stvari koje rade odrasli, mora voljno da prihvati našu pomoć da bi se pripremilo. Montesori koristi primer nekoga ko uči da svira klavir. Osoba „ne može da svira muziku na klaviru pukom imitacijom; mora da nauči da ga svira. Ništa ne možemo da uradimo samo imitacijom. I obuka je neophodna.“ Obuka za sviranje klavira uključuje niz zadataka za samostalno uvežbavanje. Svrha ovih zadataka nije neposredna već posredna – ne sviranje muzike, već priprema da se to radi. Da bi uspešno imitiralo odraslog, dete stoga mora prvo da nauči i ponavlja određene vežbe u fazi pripreme. Istovremeno, dete je zaintrigirano i samim pripremnim ve- žbama, zato što predstavljaju „pun krug aktivnosti“.
Montesori je zabeležila: „Deca prirodno vole da imaju vežbe koje su završene, čak i ako ne služe direktnoj spoljnoj svrsi… već predstavljaju pripremu za aktivnost koja će doći. Ovo nazivamo ,ciklusima aktivnosti’. Deca obavljaju ove stvari koje se čine beskorisnim, uz veliku pažnju i zainteresovanost. Nama se čine beskorisnim, ali dete se priprema i uči da koordinira svoje pokrete.“
Montesori je upotrebila primer deteta koje je ulagalo najveće napore da se popne u fotelju, a zatim je odmah silazilo sa nje. „Možemo se zapitati zašto bi se ono toliko pomučilo ako ne želi da uživa u fotelji kada su se jednom popelo i selo na nju. Ali ne, ono silazi sa stolice preko rukohvata, i ponovo se spušta na pod. To je ,ciklus aktivnosti’, trud koji donosi posebnu koordinaciju pokreta.“ Ovi ciklusi aktivnosti ne samo da pomažu detetu indirektno ga pripremajući za kasnije aktivnosti, oni mu produbljuju koncentraciju i usavršavaju njegovu ličnost, razvijajući u njemu „postojanost i strpljenje“.
Ovaj pozitivan uticaj na koncentraciju deteta i njegovu ličnost, a time, u krajnjoj liniji i na njegovu sposobnost da uči, jeste ono što je ostavilo najsnažniji utisak na Mariju Montesori, utisak koji je doveo do stvaranja vežbi koje uključuju cikluse aktivnosti kao temelj njenog pristupa kasnijem obrazovanju deteta. Montesori je prepoznala da smisleno učenje zahteva volju da se prati svaki sledeći korak u procesu sticanja novih informacija. Od suštinskog je značaja ponoviti svaki od ovih koraka onoliko puta koliko je potrebno da bi se znalo i da bi se razumelo određeno učenje uključeno na najdubljem nivou. Da bi se upotpunio ovaj ciklus aktivnosti zahteva se „dubinsko angažovanje“ deteta. Samo ovakvo angažovanje cele ličnosti je ono što je neophodno za sve smisleno učenje tokom života. Montesori predlaže da je odgovarajuće vreme da se usmerimo na izazov angažovanja kada dete prvi put postigne nezavisnu aktivnost sa otprilike petnaest do osamnaest meseci starosti. Ono što je detetu sada potrebno je „rad sa strukturiranim materijalima“ koji prati njegovo prirodno interesovanje za završavanje ciklusa aktivnosti i za imitiranje odraslih u njegovom okruženju. Za „ovu novu vrstu igre“, kako je Montesori nazvala, igračke neće biti od koristi.
Veoma interesantan period detetova razvoja,u kojemu smo više bojažljivi i spremni radi sopstvenog mira da ograničimo slobodu novoformiranoj ličnosti njegovom veličanstvu-detetu.
Nažalost objektivne okolnosti u masi slučajeva dovode do ignorisanja želje „pobednika“pa se isti pokušava čuvati na bazi posedovanja amajlije te kao suvenir ostavlja na „sigurnom“prostoru. Ta naša nesvesna ograničenja su već prvi znakovi vaspitanja, koji se kod deteta očituju kroz želju o imitiranju,i istovremeno se u malim glavicama cementira alarm koji ukazuje na zabranu,što u daljnjem životu ćini deo svesti „šta se sme a šta ne“. I umesto da se nastavi sa blagim zabranama i naravno pohvalama ,kada se za to stvore uslovi,mnogi roditelji „padaju“u emocijama i nastavljaju vaspitanje u duhu ,rano je za veta,čime ostavljaju ,slobodu mladom umu da sam odlučuje.