Sećanja – praznici i detinjstvo

Živ je u meni još taj osjećaj. Trudile su se godine da ga umanje, ali ga ne dam. Čuvam ga, jer imam važnu misiju – moram da ga prenesem na svoju djecu!

Foto: Pixabay

Bljesne, tako odnekud, neka slika, zamagljena, treperava, dozvoli tek da bude naslućena i ne prestaje da zaokuplja pažnju, da tjera moždane vijuge da se napregnu ne bi li iz nekog kutka sjećanja izvukle kutijicu u kojoj se, poput dragocjenosti, čuva uspomena. Miris, riječ, kompozicija boja na nekom predmetu, potrude se ponekad, sasvim neočekivano, da evociraju uspomene, one tople, posebne.

Odjednom više nisam tu,već na mjestu od kojeg me djele godine i decenije. Više to nijesam ja, nego ona djevojčica koja naivno i čisto doživljava sve, koja se raduje sitnici, kod koje gori plamen uzbuđenja koji je kod odraslih sa godinama i dešavanjima iščezao. Nazivamo to sazrijevanjem, a ustvari je udaljavanje od čiste i istinske sreće koju samo dijete može osjetiti na pravi način.

Iskrsavaju sjećanja, toliko jaka da vidim sve jasno pred sobom, jedno sjećanje vuče drugo, koje skreće pažnju na treće i četvrto i tako preletim dio svog djetinjstva u par minuta, onih minuta koje ražnježe, odgovorne su za taj poseban sjetni pogled i blagi osmjeh iza kojeg se često otrgne dubok uzdah. Hrane dušu ta sjećanja, imaju vrijednost koja godinama raste sve više.

Vidim sebe, onakvu kakvu sam upoznala sa fotografija, djevojčicu kratke crne kovrdžave kose. U bijelom vunenom prsluku, koji je bio neizostavni detalj na svim fotografijama nastalim u zimskom periodu. Isplela mi ga Nana. Primakla sam stolicu pri zatvorenom prozoru, klečeći, sa rukama položenim na naslon stolice i bradom oslonjenom na ruke, posmatram kišu. Iza mene se čuje zveckanje escajga, šire se mirisi – Nana sprema ručak.

Razmišljam koliko je dosadna ta novembarska kiša. Ljeti mogu izaći, igrati se, a sada sam u kući, svaka igra mi je dosadila. A, onda pomislim da mi se učinilo. Ali ponovilo se, pa opet. Jedna po jedna pahulja padale su na sims, dok ih nijesu sustigle ostale drugarice i sa neba počele da pristižu na zemlju u velikom broju, prosute iz ogromnog džaka otvorenog negdje visoko na nebu. Osjetim i sada, dok prolazim kroz sjećanje, svu snagu istinske dječije radosti. Bez objašnjenja, bez očigledno razloga, u tom momentu i tu, ja sam bila najsrećnija na svijetu.

Snijeg je značio da više nema izgovora za odugovlačenje sa pretprazničnim ukrašavanjem.

Trg je bio ispunjen tezgama koje su tu bile postavljene samo u to posebno doba godine. Tih par desetina metara prolaza između metalnih stolova sa nadstrešnicom od najlona predstavljali su najuzbudljivije mjesto za šetnju. Novogodišnje čestitke koje su odisale toplinom. I danas kada ih vidim, svaki put nanovo postanem svjesna da su zaista neuporedive sa bilo čim što sam kasnije imala priliku da vidim. Motivi koje smo sve do Nove godine mama i ja precrtavale, jer to je bio jedan vid moje zabave u kojem mi je ona rado pravila društvo godinama.

Plastične maske sa likovima Djeda Mraza, crtanih junaka, poređane jedna ispod druge viseći na koncu. Svake godine iste, ipak su budile neodlučnost koju odabrati. Šarene svjetlucave trake, lampice, ukrasi, prskalice, sve sjaji i daje novu dimenziju sivim hladnim danima.

Kartonski Djeda Mraz ne krije sreću, sa svakim povlačenjem vrpce maše rukama i nogama. Ne krijem sreću ni ja. Stavila sam na sebe sve svjetlucave trake, i dok se majka i tetke muče sa lampicama, ja živim u zamišljenom svijetu neke princeze.

Jelka okićena ukrasima koji se brižljivo čuvaju. Stakleni, posebni, mnogi od njih i danas u upotrebi, sličnih im nema. Uvijek po jedan unikatni, specifičan po ljepoti, donosila je Jeja. I uvijek bi baš taj, donešen te godine, dobijao posebno mjesto na jelci, ono koje prvo zapadne za oko kad pogledate u jelku.

Pokloni nikada otvoreni prije 31.u ponoć. Možda je uzeta poneka čokoladica ili bombon, ali ništa primjetno J . Specijalni poklon, koji je donijela Teja, postavljen po sredini, u njemu je lokomotiva sa šarenim vagonima punim čokoladica. Mame šareni papirići, ali ja odlučno odolijevam.

Sve je spremno za doček. Dječiji program, novogodišnje pjesmice i crtani filmovi. Šta je potrebno više?

Živ je u meni još taj osjećaj. Trudile su se godine da ga umanje, ali ga ne dam. Čuvam ga, jer imam važnu misiju – moram da ga prenesem na svoju djecu!

Mama Marija

Podeli:

Komentari


Ostavite komentar (Vaša mail adresa neće biti objavljena)

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Molimo Vas za pitanja pedijatru umesto Komentara koristite našu kontakt formu PITAJTE PEDIJATRA