Bosonogo leto je ono kada prekineš šablon i stvoriš veme za duga maštanja, za crtanja palčevima po pesku, za ukopavanje stopala u toplu i meku zemlju, za plakanja zbog trna u peti. Bosonogo leto je ono čiji svaki dan dišeš punim plućima, slobodan od strah...
Živ je u meni još taj osjećaj. Trudile su se godine da ga umanje, ali ga ne dam. Čuvam ga, jer imam važnu misiju – moram da ga prenesem na svoju djecu!
Izvirile su iz starog ormarića u kojem čuvam uspomene. Dvije narukvice, br. 120 i 2. Znak raspoznavanja između majke i novorođene bebe. Da nije tih majušnih krugova možda bih i zaboravila koliko su njihove ručice bile male.
Sjećam se... kiša je rominjala baš kao i svaki put kada je najavljivala nešto posebno. Padala je danima. Volim kišu koja spira prljavštinu sa duše i čisti vazduh da postane lakši za disanje. Čekala sam je petnaest dana prije nego što je u moj život ušetal...
Kojih stvari se vi sećate iz vašeg detinjstva? Da li su to scene koje vaši roditelji i prijatelji pominju ili nešto sasvim drugo? Da li se sećate baš onog novogodišnjeg poklona iz ’85. ili su u vašim mislima zastupljeniji fragmenti poput toga kako je mama...
Ne vjeruje on meni ništa. Ni da umijem da spremim večeru bez njega. Da izvadim posuđe iz mašine bez njega. Da mogu da usisavam sama. Da spavam sama. Čak mi ne vjeruje da se odlično snalazim sa toaletom bez njega.
Bebe uvek zaboravljaju. Sećanja odojčeta se brišu razvojem novih moždanih ćelija, tvrde naučnici koji su istraživali glodare. Ovi podaci nude objašnjenje za ljude koji ne mogu da se sete događaja iz ranog detinjstva