Sećam se misli iz biografije Olivere Balašević koja kaže da je njeno detinjstvo bilo jedno od onih koja su tužna kada se o njima sluša a lepa dok se žive.
Kada sam postala majka po drugi put znala sam da me čeka dosta obaveza i žongliranja. Ono na šta nisam računala je fizički umor koji jednostavno čoveka melje.
Sećam se kraja jednog prijateljstva. Ili početka kraja. Sedele smo na Adi, Doda je imala nešto više od dve godine. Sele smo u kafić sa igralištem a očekivali da ona sedi mirna sa nama. Naravno nemoguća misija nasuprot tome što je meni trebao predah....
Svi koji čitaju moje teksotve, znaju da je moja ćerkica bila vrlo bolešljivo dete od samog rođenja. I malo, pomalo, ja sam postala smarač keva. Moje dete je bilo obučeno kao da ide na planinarenje u sred aprila meseca. Ne postoji ni jedan sirup za imunite...
Uvek sam verovala da je porodica jedan celina. Sa druge strane sam se čudila kako to da ljudi kada se venčaju nemaju sopstvene sobe. Pre braka smo imali svoju sobu i prostor za sreću, ljubav, tugu I pre svega slobodu i nije mi bilo jasno zašto ta sloboda ...
Uvek sam želela da ima psa ali naš tempo života nije se uklapao sa tim. Imali smo jedan pokušaj moja primarna porodica i ja ali se to nije najsjanije završilo. Onda je došao, odnosno došla Pupi.
Nekada davno (pre deset godina) postojala je neka druga Jelena. Ili je ova sada Jelena druga. E ta ``nekadašnju Jelenu’’ vetar ponese. Zainteresuje je nešto, Jelena to istraži. Sedi sa kumom I padne joj na pamet neka destinacija, one odu. I ako nikada nij...
Nikada nisam bila tip kome je u domu preterano bitan enterijer. Garnitura mi je uvek služila da se na nju legne, šporet da se nešto skuva a rerna da se ispeče.
Jedna od najmudrijih stvari koju sam pročitala o roditeljstvu je ona misao da decu ne možemo vaspitavati kako su nas vaspitavali naši roditelji jer vreme za koje smo mi vaspitavani više ne postoji. I smatram je potpuno istinitom.