To je najintenzivniji test samostalnosti koji je vaše dete do tada iskusilo. I ujedno trenutak kada roditelji prvi put jasno vide koliko (ne)pripremljeno njihovo dete ulazi u svet obaveza.
Već nakon nekoliko dana ili nedelja, neki roditelji primete da njihovo dete lako ulazi u ritam škole, a neki da su domaći zadaci svakodnevna borba. Neka deca znaju gde su im stvari, neka ih stalno zaboravljaju. Neka znaju kako da zatraže pomoć – a neka ćute i trpe.
Zašto je to tako? Da li je dete „takvo“ – ili su neki roditelji nešto drugačije radili pre samog polaska u školu?
Na osnovu brojnih iskustava i saveta stručnjaka, roditelji koji pomažu svom detetu da uspešno prebrodi prvi razred imaju jednu ključnu osobinu: oni ne rade stvari umesto deteta – već ih rade sa detetom, dok ne postane sposobno da ih radi samo.
U nastavku, otkrivamo šta oni NE rade – i upravo zato njihova deca lakše uče, imaju više samopouzdanja i razvijaju zdravu odgovornost:
1. Ne žure da uskoče i reše svaki problem
Ako dete zaboravi pernicu, mnogi roditelji je odmah donesu u školu. Ako ne zna da reši zadatak, odmah ga reše umesto njega.
Roditelji koji žele da razviju samostalnost, napraviće drugačiji izbor. Pitaće dete: „Šta ti misliš, kako možeš to da rešiš?“ Naučiće ga da zatraži pomoć, da napravi plan, da preuzme odgovornost.
Jer dugoročno gledano – to što je jednom rešilo zadatak nije važno. Važno je da nauči kako se rešavaju problemi.
2. Ne veruju da će se samostalnost dogoditi „sama od sebe“
„Ma opusti se, svi se na kraju snađu.“ Ovo jeste čest savet, ali nije uvek tačan. Neka deca se zaista snađu – ali neka se ućute, obeshrabre ili počnu da izbegavaju obaveze.
Samostalnost nije instinktivna. To je veština. I kao svaka veština, ona se gradi.
Kroz ponavljanje. Kroz male korake. Kroz vođstvo koje ne viče, ali pokazuje.
Zato roditelji koji uspešno vode decu kroz prvi razred ulažu vreme da pokažu detetu kako da organizuje svoj ranac. Kako da završi domaći u više malih koraka. Kako da proveri da li je sve završilo. I daju detetu dovoljno prostora da POKUŠA – čak i kad ne uspe iz prve.
3. Ne insistiraju na savršenstvu – već na procesu
Savršeno napisan zadatak, besprekorna pažnja u učionici, brza adaptacija – sve to zvuči divno. Ali nije realno za većinu dece.
Roditelji koji razumeju proces, znaju da dete treba da uči kako da sedi mirno – ne očekuju da to odmah zna. Znaju da dete treba da nauči kako da razume zadatak – ne da sve tačno uradi svaki put.
I umesto da popravljaju svaki red, brišu, precrtavaju, oni uče dete kako da POGLEDA svoj rad i primeti greške. Kako da nauči na njima.
Tako raste samopouzdanje – ne kroz rezultat, već kroz iskustvo da može da uči, da napreduje, da popravlja.
4. Ne izbegavaju neprijatna osećanja
Dete koje kaže „Neću u školu“, „Dosadno mi je“, „Ne znam kako da uradim“, ne treba samo tešiti rečenicama „Ma možeš ti to“, „Nemoj da se sekiraš“.
Roditelji koji zaista podržavaju dete, slušaju bez osuđivanja. Daju ime emocijama: „Zvuči kao da ti je teško.“ „Možda si se uplašio da ćeš pogrešiti.“
I zatim postavljaju pitanje: „Kako mogu da ti pomognem da probaš još jednom?“
Tako se gradi unutrašnja snaga – jer dete uči da nije samo, ali i da može da se nosi sa teškoćama.
5. Ne štite dete od svih grešaka
Zaboravilo je svesku? Neka to kaže učiteljici. Nije stiglo da nauči pesmicu? Neka pokuša da objasni.
Roditelji koji grade samostalnost znaju da su greške deo puta. I znaju da je bolje da se to nauči sada – u bezbednom prostoru, dok su očekivanja još mala.
Jer dete koje se ne boji grešaka – dete koje zna da može da nauči, da popravi, da se snađe – je dete koje će uspeti ne samo u školi, već i u životu.
Komentari 0