Hajde da odmah odgovorim…
Prvo – nijedno dete ne plače bez razloga, iako roditeljima često tako izgleda.
Drugo – utešite ga!
Treće – pokušajte da saznate razlog.
Zašto roditelji uopšte pomisle da dete plače bez razloga? Zašto neko ima reakcije poput – Prestani odmah da plačeš! Zašto je za nekog detetovo plakanje izvor nelagode, tenzije, stresa? Zašto neko bukvalno „oseća“ poglede ljudi koji posmatraju ovu situaciju? Zašto se kod nekog javi bes, ljutnja, a kod nekog bespomoćnost i očaj? Zašto neko viče na dete koje plače? Zašto neko misli da dete, pa čak i beba, manipuliše suzama?
Koliko god ova tema bila nelagodna, dobra vest je da postoji razlog za svaku ovu emociju i reakciju, a još bolja je da postoji i rešenje!
Da krenemo redom…
RAZLOZI (JEDAN ILI VIŠE) ZA OVE I SLIČNE REAKCIJE RODITELJA NA DETETOV PLAČ, MOGU BITI:
1. Strah, osećaj bespomoćnosti, tuga ili neka druga emocija ili emotivno stanje (stvorile su se emotivne blokade u detinjstvu)
2. Osećaj da nema ili da gubi kontrolu (kod osoba koje su vaspitavane uslovljavanjem, kritikom, kaznom i kojima je bilo „zabranjeno“ ispoljavanje emocija…)
3. Nedostatak strpljenja (kod osoba od kojih su roditelji, ili drugi odrasli koji su za dete bili autoritet, zahtevali „odmah i sad“ za neku aktivnost ili prekid aktivnosti)
4. Prevelika lična očekivanja (kod osoba od kojih su roditelji, ili drugi odrasli koji su za dete bili autoritet, imali prevelika očekivanja)
5. Nerealna očekivanja od deteta – zahtev da dete „iskontroliše“ svoje emocije i ponašanja – apsolutna poslušnost (kod osoba koje primenjuju vaspitni model koji nije usaglašen sa razvojnim fazama i trenutnim mogućnostima deteta – tzv. „vojnički pristup“ – mora kako ja kažem!)
6. Intenzivan osećaj „neuspeha“ zbog pritiska i poruka okruženja (komentari drugih ljudi i naslovi iz medija: „Kako dozvoljavaš da tako manipuliše tobom?“, „Ako sada to pustiš, zamisli šta će biti kasnije!“, „Ti nisi smeo tako da se ponašaš kad si bio mali!“, „Ako detetu dozvolite ovo da radi…, napravili ste veliku grešku!“…)
KAKO DOLAZI DO OVOGA?
U pozadini ovih razloga najčešće je emotivno iskustvo roditelja iz perioda kada je bio dete, koje direktno utiče na njegov emotivni kapacitet da se sa ovom situacijom uspešno nosi.
Kao i kod svih drugih tema koje otkrijem na individualnom „Emotivnom detoksu“, tako i kod ove postoje dve krajnosti:
1. Ako roditelj ima jednu ili više opisanih reakcija i/ili emocija kada se suoči sa detetovim plakanjem, to može da znači da je njemu kao detetu bilo „zabranjeno“ da plače, da je dobijao poruke da „prestane odmah sa tim, ili će biti kažnjen“, ili je postiđivan „plačeš kao beba, ružna si kad plačeš, nisi dobar kada se kreveljiš…“
2. Ili je, sa druge strane, bio „prepušten sebi“ – nije dobio emotivni odgovor od roditelja – plakao je, ali mu niko nije pružao utehu, niti mu se obraćao i interesovao se kako se oseća, šta mu je potrebno, zašto plače.
Ovde je važno napomenuti da se neće kod svake osobe stvoriti blokada ili negativno uverenje, čak i ako je imala ovakvo iskustvo!
Da li će se blokada stvoriti ili ne, pre svega zavisi od trenutnih emotivnih i mentalnih kapaciteta, prethodnih iskustava, uzrasta, a NAJVIŠE od intenziteta emocije i telesne nelagode u trenutku kada se dete sa tim suočilo.
Posebno je zanimljivo i to da broj ovakvih situacija NIJE presudan za nastanak emotivne blokade. Dovoljno je da se roditelj kao dete jednom suočio sa, na primer, preintenzivnim stidom (komentar u vrtiću pred drugom decom – Veliki dečak, a plače ko beba, sramota!), i da sada, kao odrasla osoba, ne može da „podnese pogled drugih“ ako njegovo dete plače na javnom mestu. To praktično znači da je detetov plač aktivirao roditeljevu emotivnu blokadu – intenzivan stid – i da se on sada oseća isto kao u trenutku kada je kao dete bio izložen postiđivanju.
Ukoliko su se neke situacije u detinjstvu stalno ponavljale, šansa da se stvori emotivni čep je naravno veća.
Komentari 0