Foto: Pixabay
Na samom početku bitno je istaći da se roditeljsko pravo može vršiti zajednički bez obzira da li roditelji deteta ili dece vode zajednički život ili je zajednica života prestala .
Roditelji roditeljsko pravo vrše zajednički i sporazumno onda kada vode zajednički život.
Roditelji roditeljsko pravo vrše zajednički i sporazumno i kada ne vode zajednički život ako zaključe sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prava i ako sud proceni da je taj sporazum u najboljem interesu deteta.
Sam pojam “ zajedničkog starateljstva “ odnosno zajedničkog vršenja roditeljskog prava je novijeg datuma i pod njim se podrazumeva sporazumevanje i dogovaranje roditelja oko onih pitanja koja su vezana za decu. Roditelji ovde faktički dele sve svakodnevne obaveze i aktivnosti koje imaju oko dece kao što mogu biti odvođenje dece u školu ili obdanište, na sport, u kupovinu, u muzičku školu …..
Da bi ovaj koncept zaživeo i živeo onako kako je najbolje za dete neophodno je, a i samim tim se podrazumeva da roditelji imaju dobar međusobni odnos i da je njihovo funkcionisanje usklađeno kako bi mogli da se dogovaraju oko preduzimanja aktivnosti i da se međusobno uvažavaju.
Većina roditelja je istakla kako im je ovakav koncept starateljstva odnosno zajedničkog vršenja roditeljskog prava poprilično zahtevan, ali nakon razvoda braka ovaj koncept je manje stresan za decu jer su istim lišena osećaja gubitka jednog od roditelja.
Roditelji koji i nakon razvoda braka nastavljaju sa konfliktima i čiji je odnos i dalje opterećen onim problemima koji su do samog čina razvoda i doveli nisu najbolji kandidati za zajedničko vršenje roditeljskog prava te im se savetuje da na ovaj model vršenja roditeljskog prava sačekaju dok svoje međusobne odnose ne dovedu do potrebnog nivoa.
Da bi do zajedničkog vršenja roditeljskog prava došlo, roditelji moraju da postignu sporazum . Sporazumom o zajedničkom vršenju roditeljskog prava roditelji deteta pismeno se saglašavaju da će roditeljska prava i dužnosti obavljati zajednički, međusobnim sporazumevanjem, koje mora biti u najboljem interesu deteta.
Sastavni deo sporazuma o zajedničkom vršenju roditeljskog prava jeste i sporazum o tome šta će se smatrati prebivalištem deteta.
U Zakonu je jasno i izričito određeno da se adresa prebivališta deteta mora znati te je važno istaći da prilikom određivanja iste navedenu odredbu nije moguće slobodno tumačiti i mesto prebivališta deteta određivati proizvoljno ( što znači nije dozvoljeno dogovaranje “ deca će da žive malo kod supruga, malo kod supruge “.) Deca žive isključivo kod jednog roditelja na čijoj adresi im se nalazi tačno određeno prebivalište, a sama dinamika i način viđanja sa drugim roditeljom kao i podela i organizacija oko ostvarivanja svakodnevnih obaveza roditelja oko dece regulisana je dogovorom i sporazumom oko podele obaveza.
Određivanje tačne adrese prebivališta dece je od izuzetne važnosti za njihov psihološki rast i razvoj jer je za decu izuzetno važno da imaju osećaj i da znaju gde je njihov dom.
O starateljstvu dece nakon razvoda konačnu odluku donosi sud uz uvažavanje stručnog mišljenja tima nadležnog Centra za socijalni rad kao organa starateljstva, a vodeći računa o najboljem interesu deteta. Ukoliko prilikom donošenja napred navedenog mišljenja dođe do opravdane potrebe stručni tim Centra za socijalni rad može obaviti posebne razgovore sa svakim detetom kako bi na osnovu istih doneo rešenje o tome kome će se poveriti starateljstvo. Veoma često se dešava da tom prilikom profesionalni tim Centra vrši obilazak prebivališta majke i/ili oca kako bi na najbolji način na licu mesta utvrdio ko od dvoje roditelja može detetu pružiti bolje uslove za život.
Važno je navesti da se u Konvenciji o pravima deteta iz 1989.godine ističe kao neophodno da dete koje je sposobno da formira vlastitio mišljenje ima pravo da isto slobodno iznese u svim postupcima koji ga se tiču i da se njegovom mišljenju posveti dužna pažnja, a u zavisnosti od uzrasta i ustanovljene zrelosti deteta.
Isto rešenje predviđa i Porodični zakon Republike Srbije u kom je propisano da se mišljenju deteta mora posvetiti dužna pažnja u svim pitanjima koja se tiču deteta i u svim postupcima u kojima se odlučuje o pravima deteta, imajući u vidu godine i zrelost deteta, te da dete ima pravo da blagovremeno dobije sva obaveštenja koja su mu potrebna za formiranje svog mišljenja.
Porodičnim zakonom je određeno da dete koje je navršilo 10. godinu života može slobodno i neposredno izraziti svoje mišljenje u svakom sudskom i upravnom postupku u kome se odlučuje o njegovim pravima i da dete koje je navršilo 10. godinu života može se samo, odnosno preko nekog drugog lica ili ustanove, obratiti sudu ili organu uprave i zatražiti pomoć u ostvarivanju svog prava na slobodno izražavanje mišljenja.
Konvencijom o pravima deteta predviđeno je da detetu treba da se omogući da bude saslušano u sudskim i upravnim postupcima, lično ili preko zastupnika ili organa u skladu sa procesnim pravilima domaćeg prava. Ovo se naročito odnosi na pitanje starateljstva, vršenje roditeljskog prava i svih postupaka koji za posledicu ili kao rezultat imaju odvajanje deteta od roditelja.
Na samom kraju je važno istaći da Porodični zakon republike Srbije reguliše mogućnost deteta koje je napunilo 15 godina života i koje je sposobno za rasuđivanje da samostalno odlučiti sa kojim će roditeljem živeti.
Komentari 0