Roditeljima to ponekad donosi olakšanje. Tema je zatvorena bez rasprave, bez podizanja tona. Ipak, ubrzo se ispostavi da dete nije razumelo dogovor onako kako je roditelj očekivao, ili da ga uopšte nije doživelo kao dogovor.
To često zbunjuje roditelje, naročito u periodu kada dete više nije malo, ali još uvek nije sasvim odraslo.
Kada „važi“ nije dogovor
U ovom razvojnom periodu, „važi“ retko znači isto što i saglasnost. Kod predtinejdžera ono često znači da žele da izbegnu dodatna pitanja ili da završe razgovor koji im je postao neprijatan. Kod tinejdžera, „važi“ može biti i način da sačuvaju mir ili autonomiju, bez ulaska u objašnjavanja koja im deluju besmislena.
U oba slučaja, „važi“ je često signal povlačenja, a ne razumevanja.
Roditelji, s druge strane, imaju utisak da su bili jasni. Ako su objasnili razloge, postavili granice i ostali smireni, očekuju da je poruka stigla. Međutim, dete iz istog razgovora može izaći sa sasvim drugačijim doživljajem — da mu se ne veruje, da se od njega traži previše ili da nema prostora da kaže kako se oseća.
Isti razgovor, različita značenja
Roditelj može misliti da govori o odgovornosti i brizi, dok dete razgovor doživljava kao pritisak ili kontrolu. Roditelj veruje da je postavio jasnu granicu, a dete to čuje kao poruku da mu se ne veruje.
Ovakvi nesporazumi nisu znak lošeg odnosa. Oni su često deo razvoja, posebno u periodu kada dete tek uči da povezuje svoje emocije, misli i ponašanje.
Problem nastaje kada se pretpostavi da je slaganje isto što i razumevanje.
Porodica i različite potrebe u prelaznom periodu
Predtinejdžeri i tinejdžeri nalaze se u fazi u kojoj sve više traže autonomiju, dok roditelji prirodno ostaju fokusirani na sigurnost i dugoročne posledice. Te potrebe nisu suprotstavljene, ali često nisu izgovorene.
Kada se o njima ne govori, razgovori ostaju površni, a dogovori kratkog daha. Obe strane imaju utisak da se trude, ali se ipak ne susreću na istom mestu.
Zbog toga dogovori koji deluju postignuto često ne traju dugo. Sledeća slična situacija ponovo otvara isto pitanje, sa istim osećajem frustracije.
Roditelj ima utisak da dete ne poštuje ono što je rečeno. Dete ima osećaj da se pravila stalno menjaju ili da se od njega očekuje nešto što nikada nije jasno objašnjeno.
U stvarnosti, često se radi o tome da nikada nije postojala ista verzija dogovora.
Kako da razgovori budu jasniji?
U ovom uzrastu često pomaže usporavanje i kratka provera razumevanja. Ne kroz dodatna objašnjenja, već kroz pitanja koja otvaraju prostor za dijalog.
„Kako ti vidiš ovu situaciju?“
„Šta ti je u svemu ovome najteže?“
„Šta misliš da se od tebe očekuje?“
Takva pitanja ne umanjuju roditeljsku ulogu, već pomažu detetu da se oseća saslušano i shvaćeno. Roditeljstvo predtinejdžera i tinejdžera traži drugačiji ritam komunikacije. Manje oslanjanja na brzo slaganje, a više pažnje na to da li zaista govorimo o istoj stvari.
Jer „važi“ u ovom uzrastu može značiti mnogo toga, ali dogovor postaje tek onda kada iza njega stoji zajedničko razumevanje.









Komentari 0