Psiholog Nebojša Jovanović: Zbog čega je sve više hiperaktivne dece?

Preteranu živahnost kod mališana, stručnjaci ne tretiraju kao poremećaj ponašanja ili bolest, već različitost u temperamentu. ADHD sindrom karakteriše nestabilna pažnja, impulsivnost, rasejanost i hiperaktivnost

Čerčil, Edison, Mocart…

Mnogi uspešni ljudi imali su ADHD sindrom: Čerčil, Edison i Mocart, koga su zvali „nemoguće dete“… Intelektualne sposobnosti, zapravo, nisu povezane sa ADHD sindromom. Iz dugogodišnjeg ličnog iskustva u radu sa ovakvom decom, znam da su mnogi od njih danas kod nas poznati i uspešni ljudi u svetu nauke, biznisa, sporta, politike – ističe psihoterapeut Jovanović.

Kada osoba sa ADHD nađe nešto što je u potpunosti ispunjava, radi to sa apsolutnom strašću. U takvim okolnostima umesto hiperaktivnog deteta dobijamo hiperproduktivnog čoveka. Pažnja više nije rasuta, već je u potpunosti fokusirana na predmet interesovanja. Impulsivnost se razvija u sposobnost da se brzo misli i reaguje, što je česta odlika lidera.

– Ovo pokazuje da se osobe sa ADHD mogu razviti u sjajne ljude, lidere, inovatore. Važno je da ih dok su mali, ne upropastimo nerazumevanjem, osuđivanjem, grdnjama, kritikama. Treba da im pomognemo da se disciplinuju i izbruse svoj temperament, koji treba da radi u njihovu korist, a ne na štetu – naglašava sagovornik „Života plus”.

Reč pedagoga – Ne treba ih provocirati!

Hiperaktivna deca se, po pravilu, teže uklapaju u školska odeljenja, i često biraju vršnjake koji su po temperamentu i načinu reagovanja sličniji njima. A da li će se i uklopiti, zavisi od toga kako je učitelj ili odeljenski starešina pripremio ostatak učeničkog kolektiva, kao i ponašanje roditelja. Važno je uvesti pravila ponašanja koja važe u svakoj situaciji, povećavati toleranciju na stresne događaje i osamostaljivati učenike da pronalaze kreativne načine za provođenje slobodnog vremena, objašnjava pedagog Bilja Jović iz beogradske O.Š. „Miroslav Antić“.

– Škola je „živ“ i dinamičan sistem u kome nije uvek moguće predvideti i na vreme reagovati na ispoljavanje neprilagođenog ponašanja. Pogotovo, što su reakcije hiperaktivne dece nagle i nepredvidive. Usvajanje i jasno pridržavanje dogovorenih procedura koje je važeće za sve, umnogome pomaže. Deca sa ovim poremećajem ne treba da sede blizu vrata i prozora, jer mu dešavanja napolju odvlače pažnju. Potrebno je da bude bliže učitelju ili nastavniku, da ima prilagođen materijal za rad, a da aktivnosti uključe što više čula. Važna je i svakodnevna informativna komunikacija sa roditeljima o ponašanju i napredovanju hiperaktivnog deteta – naglašava ovaj stručnjak.

Važno je i da drugi učenici nauče da ovakvo dete ne provociraju, već da ga u određenim situacijama smiruju, da znaju kome od odraslih da se obrate za pomoć i nastavnike upozore. U ophođenju sa ovom decom nastavnici su dobro obučeni, u toku časa menjaju stilove i tehnike rada i koriste unapred pripremljene materijale za usmeravanje njihove aktivnosti. To naravno, nije nimalo lako, u odeljenjima sa po 30 učenika, gde su prisutni i drugi izazovi.

Novosti

4
Ostavi komentar

Povezani članci

Vesti

Instagram