Htio bi ti mnogo toga, ali obično ono što je najprimamljivije predmet je zabrane. Odgovornost ti se ne čini kao neko teško breme, samo vidiš slobodu svuda i u svemu.
A onda, da nijesi ni svjestan, prođu te brojne godine koje te dijele od svega onoga o čemu si sanjao. Odrastao si, spreman da odlučuješ, ali uz obavezu da nosiš teret odgovornosti svojih odluka, zabrane nemaju više nekadašnju formu, ali ograničenja i dalje postoje sa raznih strana. Teret školskih obaveza zamijenile su neke druge brojnije i kompleksnije dužnosti.
I taman što si zakoračio u to dugo sanjano carstvo, uhvatiš sebe ponekad kako želiš da se vratiš u one dane kada je svijet odraslih bio samo predmet iščekivanja i glavna tema maštanja, i u svojim mislima zalijepiš mu, onako nesvjesno, etiketu na kojoj piše – bezbrižnost.
Sjećam se hladih zimsih jutara. Po običaju, pet – deset minuta prije ustaljenog termina za buđenje, probudila bih se sama, bez pomoći bilo kakvog spoljnog faktora, promeškoljila, pogledala na sat iznad glave i odbrojavala do trenutka kada će majka otvoriti vrata, zovnuti me i obavijestiti da je vrijeme za ustajanje. To je bilo vrijeme kada bi napolju tek počelo da se razdanjuje. Prebirala sam po mislima raspored časova za taj dan. Nekada opušteno, a nekada pod stresom u očekivanju nekog oblika provjere znanja.
Razmišljala sam često o tome koliko je majci jednostavno. Ide na posao, radi baš to za šta je zadužena, nije više u obavezi da iščitava neko gradivo koje je manje ili uopšte ne zanima, ima godišnji odmor,… Sada joj je sve lakše. Najteži period su školski dani.
Nevoljno bih se izvlačila iz kreveta. Činilo mi se da ako majka uoči koliko mi je tog jutra posebno teško da ustanem, reći će- »Nastavi da spavaš, ne moraš danas u školu«. Ali, umjesto toga, ona bi uvijek dolazila da ponovi svoj poziv, već zabrinuta da ću zakasniti. Topla kuhinja, u šporetu na drva već odavno bi gorio plamen koji je zagrijavao čitav stan. Na stolu toplo mlijeko i topli doručak. Odjeća ispeglana, samo da uskočim u nju. Moje je bilo samo da odem u školu i upamtim sve te brojne definicije, pravila, podatke koje tamo čas za časom postavljaju ispred mene. Ali, nije to samo. Trebalo se izboriti sa pospanošću, nemogućnošću koncentracije na sve ono što treba upamtiti tokom tih šest časova, strahom pred izazovom s kojim ću se suočiti na pismenom,… I kada bi, napokon, sve to prošlo i začulo se zvono koje je označavalo kraj nastave tog dana, radost nije trajala predugo. Taman što bih se ušuškala u toplini doma svoga, za tili čas smazala pripremljen i serviran topao ručak, i odlučila da se posvetim svemu onome što mi je zabavno, uslijedilo bi podsjećanje na obavezu završavanja domaćeg zadatka i spremanje za kontrolni i pismeni.
Nikako nijesam shvatala taj savjet koji je uporno stizao od strane odraslih: »Uživaj dok možeš«. Uvijek bih pomislila da su oni ti koji uživaju, a ne ja, jer njima niko »ne visi nad glavom«, gospodari su svog vremena, imaju prostora da se bave čim požele. A, kod mene je sve pod »moraš«. Jedva sam čekala da odrastem!
I da, odrasla sam. Došla sam do te dugo sanjane »slobode« koju nosi odrastanje. Niko mi više ne govori da nešto moram. Niko, do ja samoj sebi. Ono što sam u djetinjstvu morala, bilo je za moje bolje, bilo je priprema za lakše podnošenje ovog »moram«. Neko moranje nosi zadovoljstvo, drugo bih rado izbjegla, ali mi ne može biti. Tek, odrastanje nije donijelo sve ono što sam očekivala od njega. Drugačije izgleda nego što sam zamišljala. Puno je obećanja, ali ne ispuni svako.
A opet, donosi sa sobom i nešto mnogo lijepo, nešto što ima čar koju u djetinjstvu ne bih umjela prepoznati i osjetiti. Svako vrijeme nosi svoje breme i svoje ljepote, dakle. Odrastanje mi je donijelo dva najljepša poklona. Zapravo, sa njihovim rođenjem sam istinski odrasla.
Ipak, uživam u onim danima kada sam u domu u kojem sam odrasla. I dalje grije isti onaj šporet, jednako dobro kao nekada, na stolu čeka vruća kafa i topao doručak. Osjetim se opet kao dijete. Sada mi to prija!
Komentari 0