Kad kažete da morate da krenute kući iz parka, čujete „Još samo pet minuta!“. Kad kažete da mora da pospremi sobu, čujete „Kasnije ću“. Kad kažete da mora na spavanje, čujete „Ali Ivanova mama mu dopušta da ostane budan do ponoći!“ Ako ste roditelj, ove rečenice vam verovatno zvuče vrlo poznato.
Deca prirodno testiraju granice, posebno kako rastu i traže više autonomije. Ali, jednako je prirodno — i važno — da roditelji te granice i postavljaju. I još važnije: da ih se dosledno drže.
U podcastu After Bedtime With Big Little Feelings, dečja psihijatrica Dina Margolin i Kristin Galant, savetnica za roditeljstvo s gošćom dr Alizom Presman, stručnjakinjom za razvoj dece, raspravljale su o jednom od najvećih izazova roditeljstva: kako postaviti jasne granice, a pritom sačuvati blizak odnos s detetom?
Granice = ljubav
Jedna rečenica iz tog razgovora posebno se istakla: „Tri najvažnije stvari u roditeljstvu? Odnos. Odnos. Odnos“. Zvuči jednostavno, ali iza toga stoji čitava nauka. Istraživanja pokazuju da siguran odnos između roditelja i deteta doslovno oblikuje razvoj detetovog mozga. To je temelj otpornosti, emocionalne stabilnosti i zdravih odnosa u odraslom uzrastu.
Ali šta kad treba reći „ne“? Šta kad treba ograničiti vreme na ekranu, tražiti pomoć u kući ili postaviti granicu oko načina na koji se međusobno razgovara? Tu mnogi roditelji zapinju — jer se boje da će postavljanjem granica narušiti odnos. Ali, zapravo je istina upravo suprotna. Deci trebaju granice. Ali i odnos. Granice nisu suprotnost ljubavi. One su izraz ljubavi.
Kada dosledno, mirno i s poštovanjem postavljate granice, dete uči da je njegov svet siguran, predvidiv i stabilan. Da može da vam veruje. I da ste tu — čak i kad se ono slomi, buni ili viče. Jer da, deca će testirati te granice. Ne zato što žele da „prkose“, već zato da provere — postoji li neko tko zna da ih vodi i kad je teško?
Kako to izgleda u praksi?
Zamislite situaciju: postavili ste pravilo da nakon 20 sati nema više ekrana. Vaš školarac baca slušalice, zalupi vratima i kaže da mu uništavate život. Vaša uloga tada nije da popustite „radi mira“, ali ni da reagujete kaznom ili postiđivanjem deteta. Umesto toga možete da kažete nešto ovako:
„Razumem da si ljut. I ja bih bila frustrirana da me neko prekine usred nečeg što volim. Pravilo i dalje važi — nema ekrana nakon osam. Ovde sam ako želiš da razgovaramo“.
To je ono što zovemo roditeljski balans: jasne granice i emocionalna dostupnost.
Evo još primera rečenica koje zvuče kao zdrave granice s puno ljubavi:
„Ne mora da ti se sviđa ovo pravilo. I dalje važi“.
„Možeš da budeš ljut. Sedeću ovde dok to prođe. Pravilo ostaje“.
„Previše te volim da bih dopustila da tako razgovaraš sa mnom. Pokušajmo ponovo kad budeš spreman/na“.
„Imaš snažne emocije. Tu sam. I očekivanje ostaje isto“.
Deci trebaju granice baš kao što im treba večernja rutina, sigurnosni pojas ili pravila na igralištu. Bez njih — sve deluje haotično. S druge strane, granice bez topline i povezanosti deluju hladno.
Ono što deci stvarno treba nisu savršeni roditelji. Treba im neko ko ih vidi, čuje i ne boji se da ih vodi — čak i kad je teško.
Komentari 0