I Temeljni ugovor
1. Dio
Odvajkada me je zanimalo kako stvari izgledaju „iznutra“ tj kakve zaista jesu.
Insajderske priče. Bez uljepšavanja ili unižavanja društvenih mreza, te nadobudnih političara i novinara.
Zanima me kako funkcionise zdravstvena zaštita djece u razvijenim zemljama.
Onomad mi je koleginica koja je pošla u Austriju i započela karijeru u tamnošnjoj uglednoj bolnici, pričala da je neprijatno iznenađena manjkom požrtvanosti, te nedostatkom ikakvog saosjećanja za bolesnika. Dakle, autoritativan šef, koji komunicira s roditeljima i uvjerava ih da će sve biti u redu, a s druge strane kolega, koji traži maksimalan konfor čak i u najhitnijim situacijama. Teško preuzima odgovornost i donosi odluke kojima prvo štiti sebe, pa pacijenta.Neću iznositi primjere, mozda će nekom pozliti u umivenom Beču, pa da nema predrasude.
Danas sam zamoljena da vanredno primim dijete od 10 mjeseci koje se razboljelo u Amsterdamu. Divnom, slobodnom gradu, punom biciklista, a sve izgleda jednostavno i opušteno. Toliko opušteno da do pedijatra teško mozeš da dođeš, čak i ako ti dijete ima 38,7 tri dana. Roditeljima je telefonsli objašnjeno da uzmu urin , a kasnije rečeno da dijete ima urinarnu infekciju i savjetovano koji sirup da pije.
Ako sam ih dobro shvatila, komunicirali su samo sa medicinskom sestrom.
Mali pacijent je i dalje imao povišenu temperaturu, a oni krenuli na dugo planirani odmor.
Nisam pristalica putovanja s bolesnim djetetom, pogotovu ako ima povišenu temperaturu.
Nije ovakvo stanje ozbiljna boljka, ali ipak zahtijeva procjenu dječijeg ljekara. A ako dijete putuje, pravilo našeg posla je da se opskrbi detaljnim medicinskim izvještajem i tako nesmetano omogući kolegi da ga dalje prati i liječi.
Nisam bila u toj situaciji, pa sam bila primorana da dam najjaču raspoloživu terapiju, da ne bismo ušli u neki rizik.
Nema toga pasivnog kraja ili udaljene zdravstvene stanice u Regionu, gdje bi dijete bilo tretirano na ovakav način.
Ali procjene su na Zapadu drugačije. U Holandiji i Velikoj Britaniji preglede u primarnoj zdravstvenoj zaštiti obavljaju dobro obučena sestra i ljekar opšte prakse jer su države procijenile da je skupo angažovati pedijatra za sitne dječije boljke.
Moram naglasiti da i ozbiljne boljke počinju blagim simptomima i u početku izgledaju bezazleno. I pedijatar je tu da ih na vrijeme prepozna.
Ali, ugledne drzave su odlučile da štede na najmlađima, pa se treba ozbiljno zapitati kakav im je uopšte sistem vrijednosti.
Niko ne spori da zdravstvenim radnicima kod nas manjka dobre organizacije, uljudnije komunikacije, ali ne i stručnosti i brzog i odgovarajućeg profesionalnog reagovanja.
Bar ne, kad su djeca u pitanju.
Ovo je pokusaj da se ispriča “ insajderska“ priča. I da se ukaže na činjenicu da se u našoj Zemlji Čuda još uvijek ne kalkuliše i ne štedi na zdravstvenoj zaštiti.
Temeljni ugovor u naslovu je bio način da se čitaoc privuče.
Jer, koga u sadašnjem odsutnim političkom trenutku zanima zdravstvena zaštita djece?
Nezanimljiva i otrcana tema.
Dr Nina Mandić, pedijatar
PZU ,,Doktorica Mica”
Komentari 0