Sve češće i ćešće u parku srećem roditelje koji zaborave da podsete dete da kaže „hvala“. Sve ćešće čujem da za tim i nema potrebe, kad, eto i nisu neke velike stvari u pitanju... I zaista, nisu to velike stvare, ali davno je rečeno da život čine sitnice...
Kada se pomene takmičarski duh odrasli najčešće zamisle rođenog pobednika koji je daleko iza sebe ostavio sve druge. Da li ste i vi jedni od tih? Ako jeste, ovo je pravi članak za vas!
Ne obožavam uputstva za upotrebu. Iskonski ih ne volim. Niti znam da ih koristim. Kupih onomad mikser, sa uputstvom težim i obimnijim od miksera samog. Sve sam se pitala gde je ostatak miksera, kad mu onoliko uputstvo treba.
Ja nisam emancipovana, ni patrijahalno vaspitana, modernih shvatanja ili zatucana – izvirilaispodnekogkamena, žena. Svoje stavove sam menjala učeći iz iskustva, najpre ličnog a onda i tuđih.
Nekad je pored mog kreveta mogao da se odigrava komplet trubački sabor. Kad kažem komplet, mislim na komplet, znate bina, mikrofoni, publika, poštovaoci i obožavaoci trubačkih “umilnih” nota. Sve to ne bi poremetilo moj san.
Hej!!! Imamo gošću! :)
Gostimo moju prijateljicu iz studentskih dana, Mariju (opet Marija!?! ;)), vedru, svestranu inženjerku, doktoricu/a nauka, a i zaljubljenicu u cvetne esencije.
Ne mogu glavu da okrenem, a da se moji dečaci ne pokoškaju oko nečega. Obično je to igračka, koju je uzeo jedan od njih, pa onda hoće i drugi. Mada, prepiru se i oko toga ko će da sedi u mom krilu (kao da nema mesta za obojicu ;) ), ko će da obuje mamine ...
Nakon završetka operacije zvane razvod, stasala sam za psiho-fizičku rehabilitaciju. Za odlazak na pusto ostrvo, da pasem travu, meditiram, ližem rane i morsku so sa sebe. Da ne razgovaram ni u prezentu, ni futuru, ni pluskvamperfektu, aorist da batalim, ...
Sećanja mi se, često, trapavo načičkaju, kao vodene boje, razmazane neukim potezima kista. Vikendi me večito nespremnu dočekaju da slikamo. A ja za likovno vaspitanje nikad nisam posebno marila, jer za isto talenta nemam. Tako mi slikanje nekad teško pada...