Privlacenje paznje ili sta?

Postovani, Imam troje djece, djecaka od 4, 5, djevojcicu od 2, 5 i jos jednu djevojcicu od pola godine. Zbog odredjenih okolnosti, pored mene i supruga u njihovom odrastanju aktivno ucestvuju i dvije bake i deda, moja svekrva zivi sa nama u stanu, a roditelji u neposrednoj blizini. Imam problem sa najstarijim djetetom, djecakom, oduvijek je bio zdravo dijete, ali od samog rodjenja jako zahtjevno, npr. prva dva mjeseca je spavao samo ukoliko ga stavim na prsa, dojila sam ga, dobro je napredovao, ali je vrlo cesto plakao bez razloga, babe i deda su ga nosali do besvijesti, posle nije htio ni u kolica, vec da ga nosimo i tako. . . Dosta je mazen i razmazen od prvog dana. Sa dolaskom sestara sasvim normalno je izgubio poziciju jedinog i neprikosnovenog, mada je i dalje babama i dedi bio broj jedan, dok smo suprug i ja jednako rasporedili i ljubav i paznju, shodno i njihovom uzrastu i potrebama. Kako je rastao imao je vrlo cesto napade placa, kad nesto nije po njegovom i to ne klasicnu histericnu reakciju sa bacanjem na pod i udaranjem, vec onaj cmizdravi plac. Sa starijom sestrom je cesto u svadji zbog igracaka, ona je inace dosta dominantna i zanimljiva, primijetila sam da uziva kad je mi roditelji grdimo zbog neceg, ali drugima to ne dozvoljava, odmah staje u njenu zastitu. Bebu bas voli, mada cesto pita jeste li mene tako nosali, presvlacili itd. Inace, izrastao je u pametno dijete, vrlo je otvoren i komunikativan, jos uvijek ne ide u kolektiv, ali na igralistu uvijek trazi drustvo i presrecan je kad ga djeca prihvate. Konretno i sada periodicno ima napade place, naizgled iz bizarnog razloga, a ima dana i dana kad mislim kako je odrastao, kako je razuman. . . Ono sto me posebno brine je neki zacarani krug u koji povremeno udje kad je u tzv minus fazi, npr. hocu da ustanem, necu da ustanem hocu jos da spavam, onda hocu da ustanem, krene, pa se vrati i pokrije, hocu jos da spavam, onda opet ce da ustane i tako u nedogled. Sve sam pokusala, mirnim tonom da mu objasnim da uradi kako zeli, ponekad i sa vikom da prekinem to stanje, zatim da izadjem i sobe i ignorisem ga ali on tada pocne da vristi i da me doziva da se vratim, kad konacno popustim i vratim se u sobu, on nastavi svoj krug, nista ne pomaze. Slicno se desava i kod mojih roditelja, oni ne vicu na njega i onda se to otegne poprilicno, jedva nekako prekine. Kad sve prodje on jasno ispoljava grizu savjesti, kaze da je los djecak, a to mu. sigurno niko od nas nije rekao, uvijek mu napominjemo da neke stvari nisu u redu, ali da ga uvijek volimo najvise na svijetu. Izvinite sto sam bila opsirna, i sama sam ljekar, dosta smirena i razumna, ali ovdje se ne snalazim i sve cesce gubim nerve pred njim. Molim za savjet