Princezi mog kraljevstva

Gradimo zajedno njegove zidine a da ne znaš da sam jedno kraljevstvo sagradila samo za tebe. U kom ćeš biti princeza dok god dišem i koračam. A i onda kada prestanem da postojim.

Često ti se krišom divim. Kada si tvrdoglava i riješena da dobiješ ono što poželiš. Znam da sam ti tu iskru usadila u začetku. Da si sa njom rođena. I da znaš da će ti ista ta iskra pomoći da kroz život guraš snažno i hrabro. Koliko god to okolini išlo na živce. Koliko god meni ponekad bilo teško.

Ti si moje posebno biće. Sa jednom rupicom na obrazu. Smijalicom kojom osmjeh dobija neku novu notu. Svojim prvim smiješkom u snu  probudila si u meni nešto novo. Nešto za šta nisam sasvim sigurna da li se tog momenta rodilo ili je oduvijek tu postojalo… novo srce tek probuđeno. Snažno kao golema planina koju je nemoguće preskočiti.

Rodila si jednu majku. I dala životu smisao i nove boje za platno. Bila sam nestrpljiva da te upoznam. Priredila si mi pravu predstavu, ma cijeli film! Letjela sam i padala, puzila i valjala se po oštrom kamenju, ljubila i plakala, budna sanjala, Boga molila da na mene prebaci sve tvoje bebeće nevolje i vrati ti osmjeh na lice, koliko god mene boljelo. Samo da ti mirno dišeš i sanjaš.

Tvoj osmjeh mi je sve… najljepši poklon. Ti si princeza mog kraljevstva. Iako ti nekada djelujem čvrsta i nepokolebljiva ti ne znaš… da je dovoljan jedan tvoj osmjeh, iskrica u oku i zagrljaj da pokleknem pa da dobiješ još jednu bitku.

Volim snagu tvoje ljubavi, široko raširene ruke i dlanove kojim grabiš i grliš sve ispred sebe. Ti si moja posebna cura. Moj najljepši maleni nosić stvoren za poljubac po dužini, kojim sam te svake večeri otpraćala u zemlju snova. Onako kako to činim i dan danas.

Gledala sam danas tvoju fotografiju nedavno urađenu.  Tek na njoj sam vidjela kako se mijenjaš. Misao o tome da si na dobrom putu da odrasteš razbudila me kao ledeni talas. Ostani još malo mala. Moja mala princeza. Ono što se činilo kao da nikada neće doći, sada se odvija i brže nego što sam mislila. Ti rasteš. A ja posmatram i molim se da odrasteš na što nježniji način. Da tvrdoglavo ne odabereš baš one najteže lekcije, jer nemaš strpljenja da učiš polako.

Zato te puštam u bebi krevetac. Čak i sada kada si visoka onoliko koliko je krevetac dugačak. Tu sanjaš najslađe. A meni nekako lakne iako me nasmije svaki put kad napraviš par krugova i uspiješ se sklupčati poprečke. Tada jedino zaustavim vrijeme. Onda si  i dalje moja mala princeza kojoj se ne žuri da poraste. Da ode da živi u Kinu. Da nalakira nokte i stavi sjaj za usta. Da može sama do prodavnice. Da se sjeti da sama pokupi igračke. I umijesi tijesto za ukusno pecivo.

Ponosna sam na svaki tvoj korak i prestrašena… da neću biti tu na svakoj prepreci. Da ti dam ruku kad padneš i pokažem put kad ga sama ne budeš vidjela. Od prašine i suza koje ga budu maglile. A znam da će tvoja prkosna glava uvijek posegnuti za visinama, većim nego što većina planete vidi. Jer ti si moja iskra. Moja krv.

Ponosim se tobom, moj prgavi cvijete. Ljubi život onako kako to od prvog dana činiš i on će ti uzvratiti najljepšom čarolijom. Ja sam dobila tebe. Najdivniji poklon od Boga, satkan na najčudesniji način.

Napisala: Tatjana Kuljača