A onda jurim…. da odgovorim na zadnji e-mail na poslu. Da spemim kuću da se ko ne polomi hodajući po njoj. Igram se. Pijem kafu nosajući šoljicu po kući. Jurim… jurim… vozimo bicikle. Maštam… odlutala sam. Vraćam se u realnost… pao je mrak. Trčimo da spremamo večeru. Mutimo neki klinac i isti pržimo. Brljamo kuhinju. Ribam je u žurbi da bih stigla da djecu do 21h legnem u krevet. Maštam dok ne zaspem. Da više odmaram. Da idem negdje. Da imamo više vremena. Da mogu, kao one 3 mame ispred škole da odem opušteno na kafu i da se ne sekiram. Da sam obezbeđena i bez traćenja bezmalo cijelog dana. Da mogu da se opustim. I prepustim.
Planiramo život, brak, odmor, rad. Dane provodimo u budućnosti koja se još nije desila. A budimo realni, planovi se nerijetko izjalove baš onda kada upremo da bude po našem.
Pitala sam se danas koliko jak šamar trebam da dobijem da bih se osvijestila i živjela u sadašnjem trenutku? Pa da umjesto odmora čije vrijeme još nije došlo odmaram baš tada kada osjećam umor? Nazovem prijatelja baš u trenu kada na njega pomislim. Igram se sa djecom kao da imam pomoć u kući koja mi daje prostora za kvalitetno provedeno vrijeme sa njima. Prošetam plažom koja nam je pod nosom umjesto što maštam o bijeloj pješčanoj plaži negdje na nekom ostrvu. Poljubim partnera iz čista mira ne čekavši da djeca legnu. Da ne ignorišem bol u tijelu samo zato što mislim da sam donekle još uvijek mlada i da loše stvari samo druge pogađaju.
A šta je zaista važno? Nije li to ono za čim bih žalila pri zadnjem udahu i bljesku svjesnosti?
Svakog dana neko mlad izgubi život. Iz raznoraznih razloga: nemara prema sebi, nemara drugih prema njima. Ili nekog spoja nesrećnih okolnosti. Svi oni su do pred samu smrt imali planove koji se nikada neće ostvariti. Mnogi od njih su stagnirali u maštarijama nikada se ne usudivši da naprave prvi korak ka ostvarenju svojih snova.
Danas sam dobila svoj ,,šamar“. Taj neko je bila osoba koja je meni bliska. I jedva se izborila – preživjela je. Valjda tek shvatimo koliko je ljudski vijek relativan pojam kada je ugrožen neko ko nam je drag. Ili kad smo mi ti koji smo ugroženi. Kao u bunilu cijeli dan razmišljam da li sam svjesna svih stvari koje su mi stvarno bitne. I da li su one stvari o kojima maštam iste one stvari za kojima bih žalila da ih kojim slučajem ne ostvarim.
Grlimo se češće. Volimo bez zadrške bez obzira koliko ljubavi primamo. Ne ignorišimo poruke koje nam organizam šalje. Gledajmo se u oči. Slušajmo jedni druge i neka nam bude važna svaka riječ. Hodajmo po stazama koje su nam date u sadašnjem trenu, pa za neke druge, ako Bog da, biće vremena. Oprostimo uvrede i činove koji su nas učinili manjima nego što to jesmo. Tražimo oproštaj čim izgovorimo nešto u ljutnji.
Ne čekajmo da vrijeme prođe. Sa vremenom se nikad ne zna. Koliko ga imamo pred nama i koliko ga nam je sudbina dodijelila.
Šta vi čekate?
Komentari 0