Roditeljski stilovi igraju važnu ulogu u razvoju inicijative i preduzimljivosti kod dece, utičući na njihovu sposobnost za samostalno donošenje odluka, proaktivnost i motivaciju za preuzimanje rizika. Savremena istraživanja pokazuju da različiti pristupi roditeljstva – autoritativni, autoritarni, permisivni i zanemarujući – imaju specifične efekte na razvoj ovih osobina. Evo kako svaki od ovih stilova utiče na decu:
1. Autoritativni stil roditeljstva
Karakteristike: Kombinacija visokih očekivanja i tople, podržavajuće komunikacije. Roditelji postavljaju jasne granice, ali podstiču autonomiju i samostalnost.
Uticaj na inicijativu i preduzimljivost: Deca odgajana u autoritativnom okruženju često pokazuju najviši nivo inicijative i preduzimljivosti. Ovaj stil podstiče samopouzdanje, sposobnost donošenja odluka i motivaciju za preuzimanje rizika. Inicijativa cveta kod dece kada se ohrabruje potreba za avanturom kroz igru, bez obzira koliko to što dete radi šašavo izgledalo roditeljima.
Istraživanja pokazuju da deca iz ovakvih porodica imaju više samopouzdanja i bolje socijalne veštine, što doprinosi njihovoj spremnosti da preuzmu inicijativu u školi i društvenim situacijama. Studija objavljena 2014. u Parenting: Science and Practice dodatno ukazuje da autoritativni roditelji koji podstiču autonomiju, povećavaju verovatnoću da će deca razviti preduzimljive osobine, poput proaktivnosti i inovativnosti, za 30% u poređenju s drugim stilovima roditeljstva.
2. Autoritarni stil roditeljstva
Karakteristike: Visoka kontrola, stroga pravila, ograničena emocionalna toplina i malo prostora za autonomiju deteta.
Uticaj na inicijativu i preduzimljivost: Ovaj stil često negativno utiče na razvoj inicijative. Deca mogu biti poslušna, ali im nedostaje spontanost i samopouzdanje za preuzimanje inicijative zbog straha od kazne ili kritike. Javljaju se krivica i stid u vezi inicijative – osećanje da je loše ili neprikladno da se inicira nešto prema sopstvenom modelu, da će to izazvati neodobravanje. Tako nastaje karakterni stav “Ako ne iniciram, ako ne štrčim, ako ne isturim vrat napred… biću siguran“. Posledice krivice vezane za inicijativu često se pokazuju tek mnogo kasnije, u vidu samoograničavanja koje sprečava pojedinca da živi prema svojim unutrašnjim potencijalima, ili prema moći svoje mašte. Zbog toga što su naviknuta da neko drugi donosi odluke umesto njih, deca iz autoritarnih porodica sklona su da se oslanjaju na spoljašnja uputstva umesto na unutrašnju motivaciju.
3. Permisivni stil roditeljstva
Karakteristike: Visok nivo topline, ali niska kontrola i disciplinska pravila. Roditelji su popustljivi i često izbegavaju postavljanje granica.
Uticaj na inicijativu i preduzimljivost: Permisivni stil može podstaći kreativnost i samostalnost, ali često dovodi do nedostatka samodiscipline, što može ograničiti preduzimljivost u strukturiranim okruženjima. Deca ne razvijaju emocionalnu regulaciju i kontrolu impulsa, ne jačaju volju, sposobnost da duže istraju u nekom zadatku, kao ni toleranciju na frustraciju, sposobnost da odlože zadovoljstvo i istrpe neprijatnosti na putu do ostvarenja cilja. Samim tim, kada sumnjamo u svoju sposobnost da nešto izguramo do kraja, manja je šansa i da ćemo probati – strah od neuspeha ili od teškoća čini da odustajemo pre nego što i pokušamo.
Prema istraživanjima, deca iz permisivnih porodica mogu imati problema u poštovanju pravila i autoriteta, što može uticati na njihovu sposobnost da uspešno preuzimaju inicijativu u školskim ili profesionalnim kontekstima. Ipak, ova deca mogu pokazivati visok nivo kreativnosti u manje formalnim situacijama.
4. Zanemarujući stil roditeljstva
Karakteristike: Nizak nivo topline i kontrole. Roditelji su slabo uključeni u život deteta i ne postavljaju jasna pravila.
Uticaj na inicijativu i preduzimljivost: Ovaj stil ima najnegativniji uticaj na inicijativu. Deca iz zanemarujućih porodica često imaju nisko samopouzdanje i nedostatak motivacije za preuzimanje inicijative, jer nemaju emocionalnu podršku niti strukturu. Istraživanja pokazuju da takva deca mogu razviti otpornost, ali često pate od anksioznosti, niskog samopoštovanja, nedostatka socijalnih veština i motivacije za preduzimljive aktivnosti. Deca mogu razviti samostalnost iz nužde, ali bez podrške roditelja retko pokazuju proaktivnost u društvenim ili obrazovnim kontekstima, npr. izbegavaju učešće u grupnim aktivnostima ili preuzimanje vođstva u školi.
Nedostatak dečije inicijative naročito dolazi do izražaja u ovim letnjim mesecima, kada detetovim danom ne upravljaju aktivnosti koje osmišljavaju i nameću drugi, i kada se ono, ukoliko mu nedostaje unutrašnji pokretač, suočava sa problemom dosade i bezvoljnosti.
Autor: Jovana Papan, psihodinamski integrativni kouč u edukaciji
Komentari 0