Ulijeće Sofija danas u kuću i viče iz kuhinje: ,,Mama, je li ovo Bog dolazio po tebe?’’ U momentu zbunjena pitanjem, zamalo da joj odgovorim da valjda nije još došlo vrijeme da ja idem sa ovog svijeta, kad ona donese tanjirić sa dogorjelim tamjanom koji sam prethodno izvadila da zapalim svijeću na njega, jer nije bilo struje.
Nasmijala sam se, a ona će: ,,Pa šta ti je mama, zar nisi rekla da se ovo pali kad Bog dolazi u kuću?’’ Dobro dijete, malo si preradila mamino objašnjenje.
Oko četvrte godine djeca postaju svjesna da život ima svoj početak i kraj, da tamo negdje postoji neki Bog zbog kojeg moraju biti poslušni. Počinju se interesovati za mame i tate od svojih baka i deka koji nisu više u životu. Zanima ih gdje su oni sada. Volim da dijete zna što više o svojim članovima porodice koje neće imati priliku da upozna, posebno o onima koji su mi i dalje u srcu. Pričam joj o mojim babama i jednom dedi koji nisu doživjeli da je upoznaju, za čim neizmjerno žalim.
Ljeti šetamo uzbrdo iznad kuće, putem kroz šumu koji vodi do seoskog groblja, na kom su sahranjeni roditelji majke mog supruga. Ona je, jednom prilikom, svratila sa troje djece tamo. Objasnila im je ko je sve tu. Moje dijete je bilo toliko fascinirano da je navaljivala, svaki put, da svratimo da se ona javi prababi, pradedi i komšinici Milici koja joj je plela vunene čarape dok je još nismo ni planirali. Svratim, jednom, sa njom iz radoznalosti, a ona se lijepo ,,pitala’’ sa svima. Tek onda smo mogle ići dalje.
Pitanja o Bogu su široka. Jedan razgovor pred spavanje na tu temu izgledao je ovako:
– Mama, a gdje živi Bog, je li na nebu?
– On je svuda oko nas, ali ga ne vidimo. Treba da znaš da nas Bog mnogo voli.
– A hoće li Bog mene kazniti ako ne budem slušala?
– Ma, možda će te mama kazniti ako ne budeš slušala, ali Bog neće.
– Ali mama, ja se Boga plašim!
– Nema potrebe da ga se plašiš, on je dobar!
(Povezala je jednom prilikom vatromet i grmljavinu sa Bogom koji se naljutio jer je je gnjavila sa večerom.)
– Dobro mama….
– Ajde spavaj sad.
– A mama, hoće li Bog ići sutra sa nama u igraonicu?
– Ma neće, dijete, spavaj.
Dugo sam razmišljala kako joj objasniti šta se dešava kada neko umre. Zapitkuje hoće li to nju da boli, kako će izdržati kad joj tijelo bude u zemlji, tamo će joj biti vruće, dok joj glava bude na nebu i sl. Sve ove konstatacije je sama izvela iz nekog konteksta. Objasnila sam joj da će ona dugo, dugo da živi, duže od babe koja ima 88 godina i odlično se drži. Govorim joj da ne bi trebalo sada da se opterećuje time. Umiri se na neko vrijeme, a onda, ponovo, krenu pitanja.
Kako joj objasniti a da se ne prestraši? Lično, ne volim da lažem dijete. Dugo sam tragala za načinom na koji bih joj to objasnila a da ona to prihvati i ostavi se razbijanja svoje lijepe, pametne glavice pitanjima života i smrti, bar dok ne poraste.
Rekla sam joj, kada ljudi umru njihova duša ide na nebo i tamo se igra sa anđelima. Ovaj dio joj se posebno svidio, pa je uslijedila nova serija pitanja: ,,A gdje je Anđela? Kada će ona da dođe? Ali ja bi sad da se igram sa njom!’’ Meni dođe da se ugrizem za jezik. Redovno pomislim da bi, možda, bolje bilo da sam joj rekla da mi nikada nećemo umrijeti jer smo hibridna vrsta iz inkubatora, otporna na sve. Možda je trebalo da je zbunim makar na neko vrijeme, dok ne prikupim snage za nova pitanja. Iskrena da budem, ovo nije ni malo lagan uzrast. Svašta ih nešto interesuje. Ponekad odgovora nema ni za lijeka, uprkos svom znanju, iskustvu i dovitljivosti.
Fascinantno je kako djeca obrađuju informacije koje dobiju i lako se može desiti da stvore neke bezrazložne strahove samo zato što nemaju odgovaraući odgovor. Trebalo bi imati na umu da starija djeca znaju plašiti ove mlađe raznim pričama koje mogu prouzrokovati noćne more. To, naravno, nije nimalo naivna i prijatna stvar. Tako je moje dijete ljetos došlo prestravljeno jer joj je drugarica pričala priču o Bloddy Merry i o filmu ,,Krug’’ koji ni ja ne smijem pogledati. Cvikam na samu pomisao da sjedim ispred TV-a koji emituje sadržaj pun strave i užasa, a kakve sam sreće, neko bi se već našao da me dodatno isprepada. Elem, jedva smo se riješili Bloddy Marry i one zastrašujuće klinke iz gore pomenutog filma. Odavno ih nije pominjala.
Neophodno je pripremiti se za ovu fazu. Ona, uglavnom, uhvati roditelje potpuno nespremne. Nadam se da je Sofijin radoznali duh za sada nahranjen i da će joj se pažnja usmjeriti na neke druge i ljepše stvari, a da ćemo pitanja o konačnosti našeg postojanja ostaviti za filozofiranja pri kraju osnovne škole.
(Priča iz knjige ,,Kako raste mama”)
Napisala Tatjana Kuljača
