,,Ali mama, pričaj polako!“ Iako zna svako slovo. Ponovi je kao i ja.
Neću vam pričati priču o maci. Jer je samo naša. Iako to nije obična živuljka, već jedna čarobna. Koja čak i šešir sa cvjetićima nosi. I šumske jagode voli. Baš kao što i čarobnim štapićem barata. Ili čarobnim plehom u kom se prave najbolje torte. I mlate dosadne muve kad zatreba.
Pričaću vam o mirisu kose. Zvuku disanja. Nježnoj dječijoj koži nepohabanoj vremenom. O toplini postelje gdje dišu i snivaju. Ruku koje me traže ako li se slučajno izvučem kad se prije pijetlova ustanem. Iako snivaju dubokim snom. Obaveze zovu.
Iskradam se svakog jutra. Hladnog. Nos da ti se smrzne. Mami me ona toplina da pomjerim buđenje za koji sat kasnije i odložim odlazak iz kuće. Da se ušuškam pored moje male furunice i nastavim sa snovima baš tamo gdje sam stala. Da po buđenju skuvamo kafu i čaj, kucnemo uzdravlje dva-tri puta i mazimo se. Ne žurimo nigdje.
Ali život zove. Pomolim se da se ne probude, jer onda ne izađem bez pompe. Bez suza koje me lome baš svaki put. I išunjam se. Strategiju iskradanja iz kuće sam razradila do najsitnijih detalja. Postala nečujna kao tigar kada se prikrada. Ili crv koji bježi.
Prođe tih osam sati kao da je jedan. Kad sam odrasla, dok radim, bivam ono što biti moram. I što volim. Moju furunicu i ljubiteljku cica mace paze i maze tete u vrtiću. Mijenjaju me časno i odgovorno sa najvećom ljubavlju na kojoj sam im zahvalna. Toliko koliko ni ne sanjaju.
Dođe kraj i tom popodnevu. Sjure mi se u zagrljaj čim pređem kućni prag. Ni ne izujem se a već cijedim narandžu. Uz propratnu skiku da požurim. Kao da će svijet propasti. I tada počne par sati samo za nas. U koje guram obaveze kao u pretrpan kofer koji ne uspjevam da zatvorim. Pa izvučem poneku stvar i nadam se da će se stvari same od sebe presložiti. I da ću pronaći više mjesta za sve što trebam. Moram. Ne moram.
Svako veče prati nove izbore. Čega da se odreknem i šta za sutra da ostavim. Za prekosutra. Ili za iduće godišnje doba.
Koliko god da me obaveze gušile prvo pristavim kafu. Jer me probudi i da mi snage da se ne prevrnem. Da dan izdržim. A onda sa sokom u njihovim ručicama i mirisnim napitkom za mene sjednemo na kauč i mazimo se. I tu počinje vrijeme za nas. Za nježnosti. Zagrljaje. Nespretne i spretne poljupce. Prve riječi. Nove grimase. Crteže sa haljinama. Priču o čarobnoj bašti koju zajedno pišemo. Ponekad i ples. Pjesmu. I zagrljaje ponovo.
Vrijeme je neumoljivo. Posebno kad padne noć kojoj se moje tijelo raduje. Odmoru koji i neumorni um ponekad treba. Jer tada znamo da će uskoro prestati. Da moramo na počinak jer sutra dođe u samo jednom treptaju oka. I čujemo kako obaveze zovu. Svakoga u svoj svijet gdje smo veliki i važni.
U jednom momentu se dva mala bića umire. Valjda se umore od mrdanja. Disanje postane sporije i dublje i tjera moje kapke da se spuste. Trgnem se da ne bih zaspala, iako za odmorom vapim. Poljubim toplo tjeme i ruke koje čekaju moje da se u snu na njih naslone. Ustanem se i nastavim gdje sam stala. Prije sat. Juče, Prije dva dana. Ili prošlog godišnjeg doba.
Kad ruke otežaju sjednem. Uzmem olovku u ruke i pišem. Baš o njima koji spavaju. Da ne bih nešto zaboravila. Da u ovom vrtlogu vremena ne ispustim sopstvene uspomene. I ne prespavam vrijeme za mene.
Tačno je ponoć. Požurio je i novi dan.
Napisala: Tatjana Kuljača
Komentari 0