Cvjetići

Riječi su mi oduvijek bile snažniji kist za maštu od slikanja pravim bojama. Od prvih pročitanih redova ostala sam opčinjena mirisom šume. Hodala sam sa njima. Igrala se raznih igara. Uživala u živom dječijem smijehu. Postala dio nježnog svijeta kojeg su izgradile. Onog kao sa mekanih starih fotografija koje mirišu na neko davno prošlo vrijeme. Kada su se ljudi pažljivo i duže gledali u oči. Smijali se šalama. Mazili pred spavanje. Kad su plakali i znali da je to u redu. Da su suze put tereta da iz duše izađe. Pravo kroz oči koje svjetlucaju od miline.

U njenim redovima sve je mirisalo na nježnost. I mekane kose njene dvije kćeri. Jedna bješe Svjetlost, a druga Nježnost. A mati im bješe sami Anđeo. I to baš onaj koji je svoja krila od skromnosti ne vidi.

Upoznala sam ih kroz njene redove. Pisane iz najskrivenijeg mjesta u duši odakle ljudi obično ništa ne puštaju. Ali ona nije kao drugi ljudi. I čista ljubav u svim svojim oblicima stajala je iza svake riječi. Tačke. Zareza. Radovala bih se svake večeri kada bih ugledala neku novu priču sa cvijetnih polja i drveća koje su grlile. Smijala se sa njima. Plakala. Usporila bih puls. Dala sebi za pravo da dišem duboko. I da se podsjetim na sve one stvari koje zaista jesu bitne.

Dala mi je novu snagu. Da otplačem kad mi se plače. Objavim da je i mama dijete i da su mi potrebni nježni zagrljaji i poljupci za laku noć. Da znam da nisam usamljena u onim trenucima kada o sebi mislim najgore. I da ćemo izgurati još jednu epizodu nervoze i umora. Beskonačnog ponavljanja. Pokušaja da zagrljajima riješimo svaki problem.

Jednog dana sam postala dio tog svijeta. Anđeoske mame, Nježnosti i Svjetlosti. I bilo je kao u njenim pričama. Gdje sve vrca od ljubavi i nježnosti. Toliko snažne da bi svakoga oborila! Prošetala sam njihovom poljanom sa drvećem nasumično naraslim. I dobila bezbroj zagrljaja. Toplih i prepunih čiste dječije ljubavi i povjerenja kakva se kod odraslih rijetko sreće.

Čitali smo priče. Vozili ukusne aviončiće i parkirali ih u ogladnjela ustašca. Dobila sam cvjetić. Mnogo cvjetića! Od dva najnježnija cvijeta koje znam.

Obrisi stvarnosti su bili mekani poput nježnog dječijeg lica. Naslonila sam obraz na nježnu glavicu i udisala miris svilene kose. Svakim udahom je bilo lakše preživjeti rastojanje između mene i moje dvije duše. Sa licima jednako nježnim i kosom svilenom baš kao i kod ova dva mala cvjetića. Držala me nježnost danima. Dala mi snagu do zagrljaja mojih mališana. I poljubaca kojim su me obasuli.

Zahvalna sam na otvorenim vratima u njihov svijet. Koji bješe potpuo isti kao u njenim pričama. Na šetnji po cvjetnim livadama sa visokim drvećem. Svijetu nježnosti i mekanih obrisa baš kao na starim fotografijama koje sa sjetom posmatram. U onim trenucima kada želim da mi krv kroz vene sporije teče. I ako ikako može da stane, pa makar i na tren. Da mogu udahnuti duboko sav vazduh koji mi pomaže da kroz dan lakše gazim. I ne zaboravim na najbitnije stvari. One koje bih odabrala baš onda kada bi svijet prijetio da iščezne.

Napisala: Tatjana Kuljača