Kad sam javila mami da sam trudna, nakon prve euforije što će konačno dobiti unuče, počela je brinuti kako ću se poroditi. Onih dana pred porođaj sam bila pod čitavom policijskom istragom. Ako joj se, slučajno, ne javim do 10h, prvo zove svoju priju. Ako nju ne dobije onda zove zeta, pravi se kao da ,,onako’’ zove i osluškuje krije li on nešto u svom glasu. Ako joj se ni on ne javi, preznojava se u sto voda, jer joj misao da sam otišla u porodilište ne da mira. Kada se konačno ustanem, pošto sam tih dana objeručke prihvatila savjet da se dobro naspavam prije porođaja, nazovem je i čujem u njenom glasu treperenje koje me je tad izluđivalo.
Tih sam se dana, kada bi mi telefon zazvonio, počela javljati sa: ,,Još sam trudna!’’. A kad me sagovornik pita: ,,Pa kad ćeš se više poroditi?’’, dobijala bih blagi nervni napad jer niko na svijetu nije više od mene želio da se porodim i da, konačno, mogu da dohvatim sopstvena stopala, da zabačenu stvar ne dohvatam ležeći na leđima i da se u krevetu moj stomak okreće zajedno sa mnom, a ne s nekoliko trenutaka zakašnjenja.
Porodila sam se tačno na termin. Moji roditelji su se preporodili. Tu ljubav je teško opisati, mada mi na pamet pada samo opis da su procvjetali i pomalo ,,pošandrcali’’. Kada bih se čula sa mamom, samo bi o bebi pričala, samo za nju pitala, a ako bih ja, kojim slučajem, počela neku temu koja nema veze sa omiljenim joj stvorenjem, ponekad bi rekla ,,aha’’, bez daljeg komentarisanja, uz nestrpljenje da završim i da nastavi pričati o unuci. Ponekad sam se pitala da li me uopšte čuje dok joj govorim ili sam se pretvorila u jedno otegnuto ,,bla, bla’’ koje nikako da prestane. Svaki razgovor bi završavala rečenicom: ,,Joooj, jedva čekam da vidim dijete!’’ A mene?!, ostalo bi neizgovoreno u mojim ustima.
U početku sam mislila da će joj dosaditi. Izgleda, pogrešno sam mislila. Možda će nekome zvučati čudno i sebično, ali je meni, kojoj je u tom periodu trebala pažnja kao nikada u životu, izgledalo kao da me rođena beba izgurala iz okrilja majčinske ljubavi. Bila sam jako osjetljiva nakon porođaja i osjećala sam da su moje potrebe bile potpuno zanemarene. Mislim da ni mama nije bila svjesna šta u tom momentu radi, od lude ljubavi prema unučetu, sve dok joj nisam rekla da nije rodila moju bebu već mene i da mi nedostaje njena pažnja. Prigovorila sam joj da nikada ne kaže da jedva čeka nas da vidi, već samo bebu. Jednom sam se našalila i pitala treba li da odem negdje dok se ne izmaze dovoljno.
Da sam bila u stabilnijem stanju svijesti kada sam rodila ćerku, to bi mi bilo potpuno normalno, kao sa drugom bebom. Nije se mnogo toga promijenilo, osim mene, koja sam samu sebe počela više voljeti i paziti. Tada mi više ništa nije smetalo. Elem, vratila sam se ja u mamino krilo, a unučići u jedno ogromno, toplo, puno ljubavi koju neko može imati samo za djecu svog djeteta. Razmišljala sam kakva ću ja baka biti jednog dana i konstatovala da ću biti, vjerovatno, jednako luda od ljubavi za unuke, ako budem bila te sreće da ih dočekam.
Svoje bake i dede nosim u srcu. Većina njih se danas druži sa anđelima i motre negdje odozgo na nas. Uvijek im se molim da nas čuvaju i pričam im o praunucima. Sjećam se da je kod njih štošta moglo, sve ono što nije bilo dozvoljeno kod roditelja i da je odlazak kod babe i dede na selo bio ravan ulasku u pravu avanturu! Tako je i sa mojom djecom. Nasmijem se kad se moja ćerka izlane da je baba našminkala, da je dobila bonbone, a kao dogovorile su se da mi ništa ne kažu. Naravno, ova moja ne umije da sakrije ništa. Takođe, znam da se njih dvije najslađe druže kad su same pa im to ne remetim. Slobodno vrijeme koje tada dobijem znam odlično da iskoristim, kao i svaka mama koja ga se jedva dočepa.
Sjetila sam se svoje bake koja bi nas dočekivala na balkonu, čini se da je i sad vidim kako maše. Znala bih da je već počela plakati što ćemo ići za deset dana a nismo se još ni raspakovali. Oplakivala je svaki dolazak znajući da će rastanak biti uskoro. Napustila je ovaj svijet prije nego što sam se ja porodila. To što nije imala priliku da upozna svoju praunuku ostala je bolna rana na mojoj duši. Kada sam došla u Sarajevo, prvi put nakon njene smrti, nismo se imali vremena zadržavati, tek toliko da se javimo dedi. Pogled mi je otišao prema balkonu na kom bi nas baka u suzama dočekivala i ispraćala. Tog dana se nisam mogla popeti u taj stan. Znala sam da se ne bih suzdržala a da mi se duša ne raspe u milion sitnih komadića.
Puno mi je srce kad vidim kako moja djeca uživaju kod babe i dede i koliko su moji roditelji srećni kad su oni tu. Mami, koja inače ima problema sa nogom, tih dana ništa ne fali, niti je išta boli, a mom tati nije teško, kad se nakon napornog radnog dana konačno vrati kući, da se sa vrata baci na pod i prevrće sa unukom, pri čemu ispuštaju borbene pokliče od kojih meni glava zvoni kao zvono crkve Notre Dame.
Promijenili su se. Procvali kao trešnja u proljeće. Milina ih je posmatrati kako sijaju onom divnom, neopterećenom ljubavlju. Roditelji ponekad znaju da budu dosadni, kao, red mora da se zna, ali zato su tu bake i deke da te stege s vremena na vrijeme popuste da bi djeca osjetila slobodu na kojoj gotovo da mogu letjeti. Zato, neka nam ih zdravlje posluži! Bez njih djetinjstvo nikada ne bi bilo isto!
Autor: Tatjana Kuljača
Komentari 0