U novoj epizodi „Analogije“, sa Anom Pešić iz Centra za ispitivanje namirnica, pokušali smo da razdvojimo stvarne rizike od strahova i marketinga.
Na stolu u studiju „Analogije“ našlo se nekoliko sasvim običnih predmeta: keramička šolja, plastična kutija za hranu, flašica vode i kartonski tanjiri.
Pitanje je bilo jednostavno:
„Postoji li među njima nešto što bi dobar poznavalac materijala izbegao u svakodnevnoj upotrebi?
Ana Pešić nije pokazala na plastiku, na flašicu, na kartonsku čašu. Pokazala na narandžastu keramičku šolju za kafu sa cvetićima.
Ispostavilo se da određene boje i glazure na keramičkom posuđu mogu da sadrže metale koji, pod određenim uslovima, mogu da pređu u hranu ili piće.
„Ne znači da je ona automatski nebezbedna. Ali postoji mogućnost da iz te boje migriraju neki metali koji mogu da utiču na zdravlje ljudi“, objasnila je Pešić.
To, naravno, ne znači da su sve obojene šolje opasne. Kada bi bilo tako jednostavno, izbor bezbednog posuđa ne bi bio naročito težak. Bezbednost keramičkog posuđa zavisi od sastava i kvaliteta glazure, a ne samo od boje.
Ali jedna narandžasta šolja bila je dovoljna da otvori mnogo veće pitanje: koliko zapravo znamo o stvarima iz kojih svakoga dana jedemo, pijemo i spremamo hranu?
Da li smo počeli da se plašimo svega?
Mikroplastika je pronađena u vodi, hrani, vazduhu, pa i u uzorcima ljudskog tkiva. Vest uz dramatične naslove je već sigurno i do vas stigla. .
Ali postoji važna razlika između toga da je nešto pronađeno u organizmu i toga da je dokazano šta tačno radi našem zdravlju.
„Sama štetnost mikroplastike još uvek nije definitivno niti označena, niti je ustanovljeno šta ta mikroplastika radi ljudskom telu“, kaže Pešić.
Naučnici istražuju kako sitne plastične čestice ulaze u organizam, gde mogu da dospeju i kakve biološke efekte mogu da izazovu. Za sada nema dovoljno pouzdanih dokaza da bi se precizno procenio zdravstveni rizik od uobičajenih nivoa izloženosti putem hrane i vode.
Mikroplastika, međutim, nije jedino pitanje. Određene hemijske supstance koje se koriste u proizvodnji različitih materijala već jesu predmet zdravstvenih i regulatornih ograničenja.
I tu nastaje problem za običnog potrošača: koliko o svemu tome treba da razmišljamo dok samo pokušavamo da spremimo ručak?
Da li je teflonski tiganj za bacanje?
Teflon je godinama na lošem glasu, ali Ana Pešić upozorava da nije svaki tiganj sa nelepljivim premazom automatski opasan.
„Teflonski tiganj nije nebezbedan. Teflonski tiganj je lak za korišćenje, ali mora da se vodi računa kako se njime rukuje“, objašnjava Pešić.
Posebno je važno izbegavati pregrevanje praznog tiganja i poštovati uputstva proizvođača.
A šta onda kupiti kada dođe vreme za novo posuđe?
Inoks, keramika, liveno gvožđe, teflon, izbora nikada više, a sigurnosti da smo izabrali „pravo“, suprotno izboru, nikada manje.
„Po meni je inoks najbolji mogući materijal“, kaže Pešić, uz napomenu da i drugi materijali mogu biti dobar izbor ako se pravilno koriste.
U razgovoru je bilo reči i o plastičnim daskama za sečenje, kutijama u kojima nosimo ručak, kao i o papirnim čašama za kafu koje su zamenile plastične.
I tu se pojavljuje još jedna neugodna istina. Ono što na prvi pogled deluje zdravije ili ekološki prihvatljivije nije uvek nužno i bolji izbor.
Moramo li svi da postanemo stručnjaci za hemiju?
Posebna tema bile su oznake na ambalaži koje potrošačima obećavaju veću sigurnost.
Jedna od najpoznatijih je „BPA-free“, što znači da proizvod ne sadrži bisfenol A.
Ali ni ovde stvar nije tako jednostavna.
„Ako piše da je ‘BPA-free’, bisfenola A nema, ali ne znači da nema drugog bisfenola“, objašnjava Pešić.
Oznaka da proizvod ne sadrži jednu supstancu, dakle, nije garancija da u njemu nema drugih potencijalno problematičnih sastojaka.
S druge strane, ni samo prisustvo neke hemikalije ne znači automatski da proizvod predstavlja rizik po zdravlje.
I upravo tu prosečan kupac ostaje između deklaracija, marketinga i straha? Šta uopšte možemo sami da proverimo, a šta moramo da prepustimo državnom sistemu kontrole?
U „Analogiji“ bilo je reči i o tome kako se kontrolišu materijali koji dolaze u kontakt sa hranom i šta potrošač realno može da zaključi čitajući deklaraciju.
Da li su nam filteri za vodu zaista potrebni?
Filteri za vodu postali su deo mnogih domaćinstava, čak i tamo gde je voda iz vodovoda zdravstveno ispravna.
Ana Pešić kaže da njena porodica pije vodu sa česme.
A ako se filteri već koriste, upozorava, moraju redovno da se menjaju.
Različiti filteri imaju i različite namene. Oni sa aktivnim ugljem, na primer, mogu da poboljšaju ukus i miris vode i smanje koncentraciju određenih supstanci, ali većina običnih bokala nije namenjena mikrobiološkom prečišćavanju vode.
Zato filter ne bi trebalo kupovati samo zato što nas je nešto što smo pročitali ili čuli uplašilo, već u skladu sa kvalitetom vode i stvarnim potrebama domaćinstva.
Šta je Ana promenila u sopstvenom životu
Možda najneočekivaniji odgovor u celom razgovoru stigao je na pitanje šta je Ana Pešić lično promenila zahvaljujući svemu što zna o hemikalijama, materijalima i potencijalnim rizicima.
„Prestala sam da se opterećujem“, rekla je uz osmeh.
To ne znači da je prestala pažljivo da bira proizvode ili da vodi računa o životnoj sredini.
Ali taj odgovor otvara možda i važnije pitanje od toga koji tiganj da kupimo:
Kako da vodimo računa o zdravlju, a da nam briga o zdravlju ne postane novi izvor stalnog straha?
Gde je granica između razumnog opreza i opsednutosti rizicima?
Šta zaista možemo da promenimo, a oko čega nema smisla živeti u strahu?
O tome je, između ostalog, bilo reči u novoj „Analogiji“. Ako vas zanima da li treba da menjate posuđe, šta da radite sa plastičnim kutijama, šta zaista znači „BPA-free“, da li vam je potreban filter za vodu i zašto je baš narandžasta šolja sa stola izazvala sumnju, pogledajte ceo razgovor sa Anom Pešić.
Možda ćete posle njega nešto promeniti u kuhinji.
A možda ćete odlučiti da se oko nekih stvari manje opterećujete.
I jedno i drugo ima smisla ako odluku donosimo na osnovu znanja, a ne straha.









Komentari 0