Njihov graciozoni izgled oduvijek je izazivao osjećaj divljenja. Oni su simbol snage, čistote i sreće. Od praistorije do danas konj je vjerni pratilac čovjeka, a najstarija svjedočanstva govore da su prvi konji pripitomljeni prije šest hiljada godina.
Poznato da jahanje konja može da ima i pozitivne efekte po ljudsko zdravlje. Tokom ratova primjećena su blagotvorna dejstva konja na vojnike, jer oni koji su ih jahali i radili u konjici rjeđe su patili od posttraumatskog sindroma.
Brojne medicinske studije rađene na ovu temu potvrdile su tezu o „ljekovitosti konja“. Francusko istraživanje iz 1875. godine govori kako je terapija uz pomoć ovih životinja korisna pri rehabilitaciji kod neuroloških poremećaja i određenih psiholoških stanja.
Cerebralna paraliza, multipla skleroza, Daunov sindrom i autizam, samo su neka od oboljenja gdje se jahanje može primijeniti kao fizikalna terapija kod svih uzrasta, rekla je za MONDO Rada Rakočević, diplomirani defektolog i licencirani terapeut za izvođenje terapije i aktivnosti pomoću konja.
„U hipoterapiji konj simulira hod zdravog čovjeka. Kad dijete sa cerebralnom paralizom sjedi na konju njegovi pokreti pozitivno djeluju na mišiće i karlicu mališana. Preko cirkulacije dalje se djeluje na centralni nervni sistem i centar za ravnotežu. Učinkovitost je u tome, da se oni koji nisu mogli samostalno da hodaju ili stoje, tokom terapije ponašaju opuštenije jer im konj ‘pozajmljuje’ noge i na taj način pozitivno djeluje na spazam mišića„, istakla je Rakočevićeva za naš portal.
Interakcija između životinja i čovjeka postoji oduvijek, jedni drugima pomažu, a koristi su brojne i obostrane. Tu vezu treba održavati i njegovati, a ono što konja izdvaja od drugih životinja između ostalog je hipoterapija – mogućnost da postane član terapijskog tima, pomoćnik i saradnik u procesnim aktivnostima i fizikalnim terapijama.
„Ljudi treba da se vrate prirodi i svim blagodetima koje nam pruža, a jedna od njih jeste i druženje i rad sa konjima koji svojim pokretima pozitivno djeluju na razvoj senzomotornih vještina“, kazala je naša sagovornica.
Rakočevićeva ističe da terapije uz pomoć konja u razvijenom svijetu već predstavljaju važan dio medicinske i psihosocijalne rehabilitacije i psihoterapije, posebnog društvenog i pedagoškog tretmana osoba sa invaliditetom i problemima u mentalnom zdravlju.
U nekim slučajevima, ovi postupci i programi se finansiraju u cjelosti kroz zdravstvenu i socijalnu zaštitu kao što je slučaj u Austriji, Njemačkoj, Finskoj, Švedskoj, Norveškoj, Holandiji…
„Kod nas je situacija drugačija, konje nismo prepoznali kao dio tarapeutskog tima već ga isključivo još uvijek vidimo kao mašinu za vuču drva ili slično. Konj za terapiju se ne rađa već ga je za to potrebno osposobiti dresiranjem, a za to je potrebno uložiti mnogo ljubavi , vremena i novca„, priča Rakočevićeva.
Naša sagovornica nam otkriva da su u nekadašnjoj Jugoslaviji svi veći rehabilitacioni centri, pored glavnih objekata, imali i dodatne gdje su se držali konjići za djecu koja su mogla da provode vrijeme sa ovim životinjama.
„Sada smo došli u situaciju da ljudima treba objasniti da postiji životinja koja ima četiri noge i da se zove konj. Praksu nekadašnje SFRJ nastavila je samo Slovenija gdje je hipoterapija nešto uobičajeno„, ističe Rakočevićeva za naš portal.
Hipoterpija kao vid fizikalne terapije može se preporučiti kako djeci, tinejdžerima tako i odraslim osobama sa različitim problemima.
„Na primjer ako je dijete autistično ili hiperaktivno njemu prija jahanje, ali može da ima problem sa taktilitetom odnosno da dodakne konja ili mu smetaju jaki mirisi. U tom slučaju pravi se poseban program vježbi prilagođen samo njegovim potrebama kao što je igra u sijenu ili slično“, istakla je Rakočevićeva za MONDO.
Sagovornica našeg portala tvrdi da će osoba oboljela od cerebralne paralize nakon dužeg perioda vježbanja na konju uspješno odjahati na vrlo zahtjevnom takmičenju. U prilog ovome navodi primjer mlade danske jahačice Liz Hartel koja je na Olimpijskim igrama 1952. godine osvojila srebrnu medalju uprkos preležanoj dječijoj paralizi.
„Ubrzo nakon toga, stručnjaci su počeli da bilježe pozitivne efekte terapije sa konjima u oblasti emocionalnog, psihosocijalnog i kognitivnog razvoja pojedinca“, ističe Rakočevićeva.
Da bi se hipoterpija sprovela potreban je, osim obučenog konja i tim školovanih stručnjaka u koje spadaju defektolozi, logopedi, psiholozi, sociolozi i drugi.
„Svaki slučaj je individualan i terapija može da počne tek nakon detaljne anamneze korisnika. Svaki stručnjak u timu ima zadatak da uradi plan aktivnosti iz svoje oblasti. Samo zajedničkim zalaganjima i naporima može da se očekuje napredak„, objašnjava naša sagovornica i ističe da je hipoterapija skupa za naše uslove, ali s obzirom na blagodeti i uspjehe koje nudi, država bi trebalo da se intenzivnije uključi i da finasira ovaj vid rehabilitacije.
Komentari 0