Otprilike ovako je izgledao monolog pred taj dan. Dan koji sam odabrala za učenje moje djevojčice da sada odjednom više ne može da piški i kaki kad god joj padne na pamet, već samo kada najavi i to na posebnom mjestu. Hm,… i meni kad ovako kažem djeluje stresno i zbunjujuće, mogu da zamislim kako to zvuči glavici kojoj je još mnogo toga nepoznato. A, sad još i ovo!
Njen brat je, prema mom sjećanju, čija vjerodostojnost me je više puta ostavila zatečenom, odvikao se od pelena u roku od dva – tri dana. Jeste, bilo je situacija da mu se omakne, ali samo u toku ta prva dva-tri dana. Već četvrtog je to bilo samo jednom, a petog je bez greške tražio nošu. Možda bih i zaboravila da je uopšte nosio pelene da nije bilo jedne smiješne situacije kada je onako nervozan, tužan i sa kakvim sve ne iritirajućim osjećanjima, došao u sobu, izvukao iz pakovanja jednu pelenu pokušavajući da je sam sebi stavi i na taj način pokaže koliko je nezadovoljan ovom promjenom.
Karikiram, naravno, nosio je on čak i pelene »peticu«, koje sam u posljednje vrijeme mijenjala i sebi govorila da je zaista vrijeme da se oslobodimo istih. Ali, u sjećanju je taj period odvikavanja zabilježen kao lagan, kratak, jednostavan.
Međutim, drugo dijete se uvijek potrudi da podsjeti na to koliko je sjećanje varljivo.
Odabrala sam dan, vođena praktičnim razlozima. Kraj ljeta, još uvijek toplo, kraj radne sedmice, imam čitav vikend za sprovođenje svoje misije.
Mičem joj pelenu i objašnjavam da je ona sada velika djevojčica, da joj pelene više nijesu potrebne, da ih ni neki njeni drugari više ne koriste, da ćemo sljedeći put kad odemo u vrtić da iznenadimo vaspitačicu i da joj kažemo da sada koristimo nošu,… Moju priču prati oduševljeno »Daaaa«, kojim mi daje doznanja da je radosna zbog ove promjene.
Naivna mama, tj.ja, iako zna da dijete više odgovara na intonaciju nego na sadržinu rečenog, ipak djelićem svog uma vjeruje da ima nade da se desi čudo i da smo se tu, eto tako jednostavno, sve dogovorile. Dobro, znam, desiće se ponekad da se zaigra, pa zaboravi ili ne stigne da traži nošu, ali u principu, stvar je dogovorena.
Misija je i zvanično otpočela. Polusatno sjedenje na noši dalo je rezultate i sad se sa nestrpljenjem očekuje dalji razvoj situacije. A, on izgleda otprilike ovako.
Jedna lokvica na podu i zbunjen pogled u stilu: »Otkud ovo tu i zašto sam ja mokra?« Kupanje, pranje robice, čišćenje poda. Opet ista priča i opet oduševljeno »Daaa«.
»Mama«, okrećem se i očekujem da će da uslijedi: »Daj nošu«, ali uočavan samo stajanje na jednom mjestu i opet upitan pogled. I ponovo, čišćenje poda, kupanje, pranje robice i objašanjavanje zašto je potrebno da traži nošu.
Komentari 0