Stisli bi se jedno pored drugog i koračali tako dok nas noge ne izdaju. Svako u svojim mislima. Ja negdje sa irvasima i u svijetu u kom su vile i vilenjaci stvarni ništa manje nego ti i ja. Slala sam onom rastućem smotuljku u maternici najljepše bajke. Samo za nju stvorene.
Za dobru priču i puno magije moraš biti dovoljno lud da pustiš najmlađi dio duše da u nju vjeruje. Jer se čarolija mora od nečega stvoriti. Tako sam i pustila. I stvarala najčudesnije svijetove.
Grijali smo obraze. Obraz na obraz. Oteo se topli poljubac koji je zaustavio vrijeme i mraz. I ostavio tišinu puste ulice da stvara svjesnost o prisutnosti do zadnjeg atoma bića. Kad su nam se duše preplitale kao promrzli prsti koji su tražili utičište u šakama onog drugog. Jedinog bića koje je u tom trenu postojalo.
Želim ponovo onu zimsku noć i tvoj pogled. U kom vidim samo odraz svoj. Slika koju ni najrečitiji pjesnik ne bi opjevao. Za koju riječi nisu ni namjenjene već samo tišina. Koja te tjera da gledaš i ne trepćeš. Od koje ti se i zaleđena stopala prostruje. Ima li magije jače od te?
Pomisliš da cijeli svijet gleda u vas dvoje i okreneš se. Spreman da se osmjehneš u znak izvinjenja slučajnim prolaznicima. Ali nema nikoga. Vrijeme je stalo. Činilo se da i pahulje sporije padaju, gotovo da stoje u vazduhu.
Ulica prekrivena snježnim pokrivačem stoji netaknuta. Ne vidiš ni stope koje ostaju kao sjećanje na one koji su tuda prošli u žurbi da stignu u tople domove i još toplije zagrljaje.
Gurnula sam svoju šaku još dublje u tvoj dlan i pomislila da mora biti slično u staklenoj kugli sa snijegom koji s vremena na vrijeme treba protresti. I da na svijetu nema nikoga više. Nikoga do naša dva bića koja poljupcima griju duše i ostavljaju otiske obraza na licu onog drugog.
Želim ponovo onu noć kada smo se u sobičku stisli jedno pored drugog. Snijeg je padao bez prestanka i činio sve da čarolija traje. Ćutala sam i slušala kako dišeš. I samo bila tu.
Disali smo zajedno. Grlili se u tišini. Mirisao si moju kosu kao da taj tren ne bi mijenjao nizašta na svijetu. A onda smo utonuli u san bez snova. San u kome je toplo i sve miriše na jabuke i cimet. Kad bih ti priznala da je to jedan od trenutaka kojih se najradije sjetim, da li bi se i sam sjetio? Sobička gdje smo jedno za drugo samo disali. Ležali zagrljeni i samo bili tu.
Duša je spora. Lagano klizi životom da ne bi propustila i najsitniji detalj. Moja je gladna ove zimske noći kada smo bili sami na svijetu. I nismo znali čiji su prsti u kojem dlanu dok smo se gledali. Poljupcima i zagrljajima grijali.
Zato je želim… možda više od ičega u ovom trenu. Onu zimsku noć. Ti i ja. I hladnoće toliko da primaknemo obraze i duše. I da ništa ne radimo. Ne pričamo. Samo da budemo.
Autor: Tatjana Kuljača, autor bloga Mamizam
Komentari 0