Dobar dan,
Poštovanje…
Imam ćerkice od 3 godine i 9 meseci. Suprug i ja smo se venčali iz ljubavi i one su rođene uz ljubavi. Gledamo da uradimo sve da ih gajimo što bolje znamo i možemo. Do moje trudnoće, starija ćerka i ja smo bile nerazdvojne. Suprugova i moja familija nisi blizu tako da smo sami gajili i razumem da je normalno da se pojavi velika ljubomora koja bi inače bila prisutna kod svakog deteta. Počela je da piški u gaćice, često imitira bebu, ali u poslednje vreme moram puno da pazim na bebu ne bi li je gurnula ili štipnula… Čitala sam na internetu da je sve ovo normalno i gledam da uvek pričam sa njom i da joj objašnjavam, pokazujem ljubav i provodimo vreme zajedno .
Razlog zbog čega se obraćam jeste da pitam da li bi trebalo da se obratim dečijem psihologu da joj pomognem da lakše prihvati da je dobila sestru!
Do kada se toleriše ljubomora, bes, regresija…! Trudim se da imam samokontrolu i da budem strpljiva, ali u poslednje vreme često i viknem na nju ili malo pljesnem po guzi jer ne znam kako da objasnim…Onda se javlja i griža savest jer hoću bolje i kvalitetnije da provedem vreme sa njom, ali nismo u mogućnosti da budemo kao pre samo ona i ja jer nema ko da čuva bebu dok suprug nije tu.
Da li je ovo sve u granicama normale i proći će vremenom ili može da utiče kasnije na njeno samopoštovanje i kako odrasta! Inače je nemirna po prirodi, a ne bih volela da se promeni ( u smislu da se povuče u sebe) pa da onda tražim pomoć.
Izvinite na eseju i hvala unapred na strpljenju i odgovoru.
Prijatan dan.
Jelena
ODGOVOR NA PITANJE >>