Nisam mu slala sličice na viber, nije nestrpljivo čekao u bolnici ili kući, bio je tu… Tu gde mu je mesto. Prva dva i po sata života naše bebe smo proveli zajedno. Mi smo je i dočekali.
Pružite deci osećaj slobode, budite im vetar u leđa ali im dajte i njihove zadatke. Osetiće da su bitni i da možemo da se oslonimo na njih. Iako će oni uvek biti naša mala deca...
Toliko smo slične da mislim da sličnije ne možemo biti. Ona je doduše dobra domaćica i svakako bolja kuvarica od mene ali smo jako slične kao majke, kao supruge.
Vrlo često ne možemo da planiramo naš život. Sled događaja koji se odigravaju u njemu ne zavisi samo od nas. Tako ni ja nisam planirala da budem samohrana mama, već je život to tako udesio. Ili moja loša procena...
Obično pišem pitke i lake priče. One u kojima se većina mladih mama pronalazi. Ali kako je ova kolumna postala neka vrsta otvorenog dnevnika, rešila sam da sa Vama podelim i jednu manje prijatnu životnu situaciju, razvod.
Nedavno sam sređivala svoju arhivu testova i pročitah kako sam u jednom tekstu napisala kako sam ponosna na broj prijatelja koji se nije smanjio, naprotiv povećao se. To sam pisala pre nekih dve i po godine. Danas situacija nije takva.
Sećam se, bio je petak. Dvadeset i peti dan, meseca oktobra. Dan ranije nas je pozvala vaspitačica iz vrtića i obavetsila da Isidora ima temperaturu. Posle preuzimanja iz vrtića, doktorka joj je dala dijagnozu bronhitisa i terapiju antibioticima i berodua...