KAKO DA ZNAM DA LI IMAM BLOKADU?
Ukoliko je intenzitet nelagode (stresa, besa, ljutnje, tenzije, tuge, stida…) toliko jak da osoba odmah neadekvatno odreaguje na dete i njegov plač – znamo da je u pitanju neka emotivna blokada.
Dakle, na osnovu toga ŠTA i KOLIKO INTENZIVNO osoba oseća i kakve REAKCIJE ima prema detetu, znamo da li je u pitanju emotivna blokada ili pak očekivano ponašanje u neprijatnoj situaciji.
Naravno, ima i roditelja koji su imali ovakva iskustva u detinjstvu i živo ih se sećaju, a posebno kako su se tada osećali, koji razumeju svoje dete, saosećaju sa njim i potpuno drugačije se ponašaju u ovoj situaciji.
KOJE REAKCIJE SU NEADEKVATNE?
Vikanje, zahtev da dete odmah prestane da plače, ignorisanje, pretnje kaznom, kritika, postiđivanje, fizičko kažnjavanje, pretnja fizičkim kažnjavanjem, udaljavanje deteta od sebe, grubo postupanje sa detetom, odsustvo interesovanja da se otkrije razlog plača, uskraćivanje utehe, negativni komentari na detetovu ličnost, upoređivanje sa drugom decom iz porodice ili okruženja…
ZAŠTO RODITELJI MISLE DA DETE PLAČE BEZ RAZLOGA?
Zato što su dobijali takve poruke u detinjstvu – verbalne i neverbalne – na osnovu kojih su zaključili da je plakanje „instrument“ za privlačenje pažnje, manipulisanje i ostvarivanje želja.
Sa druge strane, kada postoji dovoljno očigledan razlog za plač (beba se upiškila/ukakila, dete se udarilo ili je palo, neko mu je oteo igračku…), sve je OK.
Problem nastaje kada odraslima razlog nije dovoljno „vidljiv“ ili procenjen kao „važan“.
Međutim, to što mi ne vidimo razlog ne znači da ga dete nema. Ili, to što nama taj razlog nije dovoljno važan da bi se zbog toga plakalo, ne znači da nije važan detetu.
Zamislite da vi plačete jer ste se rastužili i da je vas obuzela tuga, a da vam neko kaže da prestanete jer nemate razloga za to. Kako biste se osećali?
KOJE SU NAJČEŠĆE DILEME RODITELJA U VEZI SA PLAKANJEM DETETA?
„Ako popustim i uzmem ga kada plače, onda će „naučiti“ da može tako svaki put nešto da dobije od mene.“ „Ako na svako plakanje uđem u sobu, nikada neće naučiti da spava sam.“ „Neću biti autoritet ako svaki put obraćam pažnju na nju kada plače.“ „Čim ga ja pogledam, on prestane da plače! Pa tačno me izaziva.“
S obzirom da se u radu susrećem sa ovakvim izjavama i dilemama, jasno je da odraslima plakanje deteta ima negativnu konotaciju. Baš zbog toga se roditelji više fokusiraju da „poprave ponašanje“ deteta (sprečavaju ga da plače ili ga ignorišu), a ne da pronađu uzrok i pomognu mu.
Drugi razlog (koji je i tema ovog teksta), zašto roditelj insistira da dete prestane da plače je što je plač pokrenuo blokiranu emociju koja mu izaziva stres, nelagodu, strah, stid, gubitak kontrole…
Kada izostane emotivni odgovor od strane roditelja ili roditelj neadekvatno odreaguje, dete koje je u problemu i plačem pokušava da dobije pomoć (jer ne ume da kaže), oseća se bespomoćno i tada radi ono što mu je priroda dala – plače još više i glasnije (ne bi li sad uspelo da dozove pomoć). To na žalost još više razdraži roditelja i tada oboje ulaze u začarani krug u kojem su oboje uznemireni.
U kombinaciji sa nepoznavanjem razvojnih faza, detetovih emotivnih i motoričkih kapaciteta i blokada iz detinjstva – roditelj vrlo lako ulazi u problem. Razlika između njega i deteta je što je on odrasla osoba koja može da razume svoje emotivno stanje i ponašanje i preuzme odgovornost za to, a dete ne može jer još uvek nema potrebne kapacitete i iskustvo.
Komentari 0