Uvek aktivna. Volim da učim i dičim se činjenicom da sam promenila nekoliko profesija, od marketinga i društvenih mreža preko prevođenja knjiga sa francuskog jezika. Samohrana majka devojčice koju sam dobila u godinama kada joj se više nisam nadala. U 2017. sam pokrenula sopstveni sajt, koji sam sama osmislila i napravila. Pišem o svom iskustvu kao samohrane majke, odnosno supermame, o situacijama na koje nailazim i o raznim temama koje nisu specifične samo za supermame već i za druge majke koje decu podižu u zajednici.
U poslednje vreme me često muče neka suštinska pitanja. Na primer, da li mi je dete srećno? Zatim, šta ja mogu i šta treba da učinim, kako da je vaspitavam da bi svoj život proživela na najbolji mogući način.
Već sam pisala o promenama koje roditeljstvo donosi. Pisala sam i kako izgleda biti samohrani roditelj - iz moje perspektive, jer svi smo mi različiti, pa su i naša iskustva i shvatanja različita.
Uskoro za predškolce nastupa zvaničan kraj vrtićkog doba. Mnoga deca, pa i moje, ostaće tamo sve do kraja avgusta, sa pauzama za letovanje. Ipak, od sledećeg ponedeljka predškolska grupa zvanično se rastura.
Pripremali su ih u vrtiću. Rekoše mi, sve im je objašnjeno. Uvežbavali su pitanja i odgovore. Šta će ih možda, valjda, pitati na testiranju. Šta da kažu. Kućna adresa. S kim žive. I ne znam šta još, pustila sam vaspitačice da rade svoj posao....
Pohvaljena sam jednom prilikom da pišem o temama koje drugi često izbegavaju. Ne uživam u iznošenju problema i neprijatnih situacija. Ni najmanje. Međutim, kad mi nešto zasmeta ili me zaboli, neko vreme o tome ćutim, a zatim ne mogu više da izdržim....
Mnogo je vremena prošlo od kada sam ja išla u tu istu školu. Decenije. U toj cenjenoj ustanovi pohađala sam samo osmi razred, ali ipak nisam zaboravila kako je tada sve izgledalo.