Najčešće greške koje roditelji prave od 6. do 12. meseca

Ako u prvih šest meseci beba nije duže vremena provodila na stomaku, ili je to bilo retko pa nije dovoljno ovladala tim  položajem – sigurno će pružati otpor ako pokušate da je učite da puzi. Nakon nekoliko bezuspešnih pokušaja, većina roditelja odustaje, uz konstataciju da njihovo dete ne ume ili ne želi da puzi.

Foto: Pixabay

1. Moja beba neće da puzi

Ako u prvih šest meseci beba nije duže vremena provodila na stomaku, ili je to bilo retko pa nije dovoljno ovladala tim  položajem – sigurno će pružati otpor ako pokušate da je učite da puzi. Nakon nekoliko bezuspešnih pokušaja, većina roditelja odustaje, uz konstataciju da njihovo dete ne ume ili ne želi da puzi.

Da bi zauzela četvoronožni položaj, beba prvo treba da nauči da se uspravi kada je u položaju potrbuške, zatim da ima oslonac o opružene ruke, kako bi mogla da prebacuje težinu napred-nazad, i tek onda da počne da puzi. Ako nije prošla sve faze u uzrastu kada je time trebalo da ovlada, verovatno će početi da se pokreće «kao robot», ili da se rukama odguruje i kreće pomeranjem unazad.

Neke bebe preskoče fazu puzanja. Ona nije neophodan preduslov za hodanje, ali je odličan trening za sve mišiće – kako za njihovu snagu, tako i za elastičnost. Nakon kretanja po ravnom, beba će početi da savladava prepreke, a na kraju će da puzi uz stepenice. U isto vreme, kretanjem i upoznavanjem prostora u kome boravi, ona poboljšava motorne sposobnosti kojima stiče fizičku nezavisnost.

2. Stavljanje deteta u dubak

Velika prepreka ovom osamostaljivanju je korišćenje dupka i sličnih sprava. One suzbijaju prirodnu potrebu za kretanjem, uslovljavaju pogrešne šeme hoda i mogu da dovedu do pojave određenih deformiteta. Često se dešava da deca koja su neko vreme provela u hodalici, kada prohodaju – padaju zbog gubitka ravnoteže i imaju poteškoća pri ustajanju. Ako, pritom, nisu prošla kroz fazu puzanja, problem će im predstavljati i savladavanje prepreka: zapinju o ivičnjake i pragove, a najčešće padaju na glavu, jer nisu naučila da se dočekaju na ruke.

3. Dete hoće da hoda

Preranim postavljanjem na noge i učenjem deteta da hoda sa držanjem za ruke – takođe se remeti njegov normalan motorni razvoj. Roditelji često iz potrebe da pokažu kako je njihovo dete napredno, oslanjajući ga o pod – izazivaju takozvani refleksni hod. Nagon da se kreće kako bi stiglo do nečeg – tumači se detetovom željom da hoda, pa roditelji počinju tome da ga uče, nadajući se da će tako pre da prohoda.

Međutim, da bi dete prohodalo, neophodno je da neurološki sazri, na šta ne može da se utiče «spolja», pa ovo učenje može da potraje mesecima. Naviknuto na uspravan položaj, a bez iskustva puzanja, dete će najverovatnije biti stavljeno u dubak. Na taj način će biti potpuno uskraćeno za prolazak kroz sve faze hoda, bez uspostavljene ravnoteže. Nakon prohodavanja će biti nesigurno, zapinjaće o prepreke, često će padati – bez oslanjanja na ruke.

4. Kupovina prvih cipela

Još jedan značajan momenat, koji roditelji najčešće ne mogu strpljivo da dočekaju, jeste kupovina i obuvanje prvih cipela. Često bebe sa šest, sedam meseci već imaju na nogama cipelice za hodanje. One su, uglavnom, preveliko opterećenje za još uvek nedovoljno razvijene mišiće, pa vuku stopala ka spolja (dok beba sedi ili je roditelji drže) i ometaju pravilan položaj stopala dok beba puzi.

Ukoliko je hladno, beba može da ima laganu, «nehodajuću» obuću. Prve korake treba da napravi u čarapama ili bosih nogu  (tako može da hoda u sobi) – na taj način će ojačati mišiće i učvrstiti zglobove stopala. Tek kada se hod učvrsti i dete počne  da hoda po ulici, treba da ima cipele na nogama. Izuzetak je ako ima «kriva stopala», odnosno ako stopala zauzimaju nepravilan položaj pri hodu, idu ka spolja ili ka unutra… Tada se za korigovanje rade cipele po meri, a dete ih nosi još u fazi prohodavanja.

5. Moje dete ne ume da se igra, igračke ga uopšte ne zanimaju

Od šestog do dvanaestog meseca, roditelji su mnogo više usredsređeni na to šta dete može nogama nego rukama. Kada većinu igračaka ne uzima ili odmah ispusti, tumače činjenicom da ima previše igračaka, pa ga ništa ne zanima. U stvari, razlog je u tome što su igračke neprilagođene detetovim trenutnim motornim sposobnostima i interesovanjima. Ono, uglavnom, odbacuje igračku jer veličina i oblik ne odgovaraju njegovom stepenu zrelosti. Kao što za pokretanje, puzanje i hodanje moraju da se obezbede određeni uslovi i stimulacija, isto to je potrebno i za hvatanje, držanje, otpuštanje, bacanje…

U osmom mesecu, podizanjem ruke na gore, dok dete leži na boku, započinje izuzetno važna faza fine motorike: uspostavljanjem koordinacije oko-ruka. Dete sve češće počinje da sedi preko boka, oslanjajući se o jednu ruku dok se drugom, slobodnom rukom igra. Tek kada samo zauzme sedeći položaj, počeće intenzivnije da koristi ruke. Ukoliko je prerano postavljeno da sedi, sve vreme će pokušavati da održi ravnotežu, što će ići na uštrb korišćenja ruku za manipulisanje igračkama.

Od grubog i nespretnog hvatanja, dete će do kraja prve godine ovladati «hvatanjem pincetom» – kada sitni predmeti, pločice i mrvice, koje nalazi na podu, postaju predmet njegovog interesovanja. Pažljivo će da pokupi svaki trun koji ugleda i da ga stavi u usta. To je faza normalnog motornog razvoja, kroz koju prolaze sva deca, pa ih nikako ne treba ometati u tome, iz straha da će se razboleti jer uzimaju mrvice sa poda. Tada im treba obezbediti sitne predmete odgovarajućeg oblika i, naravno, paziti da ih ne stave u usta i progutaju. Kroz ove aktivnosti, dete  će ovladati finom motorikom, koja je osnova za mnoge precizne i složene radnje (njih će savladati kasnije), ali i značajan faktor koji utiče na razvoj detetovog govora.

Stimulacija deteta

Da bi se razvoj fine motorike nesmetano odvijao, neophodno je da dete bude stimulisano – pre svega, odgovarajućim igračkama (zvečka jasnih, kontrastnih boja, zvonce, igračke koje vise u vazduhu, na dohvat ruku, kocke koje mogu da se slože jedna u drugu, perlice-nizalice, lopte različitih veličina, slagalice, slikovnice, geometrijski oblici…). Takođe, važno je učestvovati u igri, pokazati detetu kako se nešto radi i ohrabriti ga da pokuša ponovo, bez obzira na prethodne neuspehe.

Snezana Milanović
Autor:

milanovic.fizio@gmail.com

Snezana Milanović dipl.fizioterapeut

milanovic.fizio@gmail.com

diplomirani fizioterapeut, senzorno-integracijski pedagog, SI Baby terapeut, MarteMeo Therapist/Colleague Trainer, licencirani instruktor IAIM masaže beba i MISP masaže dece. Osnivač „Centra za korektivnu gimnastiku“ 1997 i suosnivač Kabineta za senzornu integraciju i ranu intervenciju „Senzorijum“ 2017 u Beogradu. Stručni saradnik časopisa Moj pedijatar i Zdravo dete, brojnih portala namenjenih roditeljstvu i zdravom odrastanju beba i dece. Stručni saradnik časopisa Pedijatar dijagnostičko-terapijske preporuke.

4
Ostavi komentar

Povezani članci

Vesti

Instagram